Sarajevo je…
Piše: Aleksandar Hemon
– tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada;
– trenutak kad se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, s Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre;
– hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, s rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju;
– somun iz pekare na Kovačima;
– lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke;
– ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, povijest prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako djevojčuljci, tako i brižne starice;
– način na koji sarajevski akcenat puči usne govornika, zbog mumljavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što osobito lijepo izgleda kod žena s punim usnama;
– jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća;
– špricer kod Ramisa;
– miris starih podruma: ugljen, prašina, kace za kupus, memla;
– svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice sporo padaju;
– ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama;
– ćevapi bilo gdje u gradu;
– Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta;
– tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljalj vode na Gazi Husrev-begovoj česmi;
– huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću – svi zvuci grada stopljeni u jedno;
– tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja;
– duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne;
– kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju;
– kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava;
– sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro 400 000 gradskih atoma; I da se ne lažemo, tu nema kraja.
Sarajevo se voli ili ne voli…
