“Veoma sam tužna. Zbližila sam se sa svima. Ljudi u BiH su toliko topli. Nije nimalo jednostavno. Ali i povratak kući je nešto čemu se čovjek raduje”, riječi su Amelije Yani uoči kraja ambasadorskog mandata u BiH.
Razgovarala: Elma Zećo
“U svom životu prošla sam dugo i izvanredno putovanje. Nekada su bol, tuga i sreća bili dio njega, a toliko sam zahvalna što sam tokom teškog razdoblja u svojoj zemlji još uvijek mogla steći dobro obrazovanje koje su podržali moji roditelji”, ovim riječima započinje svoje oproštajno pismo na poziciji ambasadorice Republike Indonezije u BiH, Amelia Yani.
Putujući po BiH, čije ljepote opisuje kao raj na zemlji, dočekivana je srdačno kao prijatelj naše države da ponekad nije mogla razlikovati gdje je bila, kako kaže, u Bosni ili Indoneziji. Intenzivno je radila na poslovnoj, obrazovnoj i prijateljskoj saradnji dvaju zemalja – samo prošle godine izvoz iz Indonezije u BiH porastao je za 300%.
U cilju promocije potencijala i ljepota najveće otočne države na svijetu, organizovala je posjete zahvaljujući kojima se i ekipa magazina Furaj.ba dva puta našla u Indoneziji upoznajući njene najpopularnije destinacije – Bali, Komodo arhipelag, Labuan Badžu, Džakartu, Javu, Sumatru… Korak po korak, Indonezija je postala poznata narodima BiH među kojima je Amelia pronašla velike prijatelje.
“Pola mog srca ostat će ovdje u Bosni i Hercegovini, najljepšoj zemlji na svijetu”, ističe ambasadorica uoči kraja četverogodišnjeg mandata, ne krijući svoje emocije već na samom početku razgovora za Furaj.ba.
Moja knjiga o BiH
Koliko Vam je žao što odlazite, i s druge strane, koliko Vam je drago što se vraćate kući?
– Veoma sam tužna. Zbližila sam se sa svima. Ljudi BiH su toliko topli. Nije nimalo jednostavno. Ali i povratak kući je nešto čemu se čovjek raduje. Vraćam se svom staništu. O BiH planiram napisati veoma dragocjenu knjigu, koja će govoriti o tome koliko je ovdje lijepo. Prije nego što sam došla, svi su BiH u Indoneziji povezivali s ratom. Neki su me čak odvraćali od dolaska smatrajući da je ovdje previše tiho i da nema ništa. Međutim, otvorila sam se prema ljudima BiH. Oni su me prihvatili kao nekog svog. Kroz sve doživljaje shvatila sam koliko smo slični. I mi, Indonežani, imali smo tešku prošlost. Mi dijelimo iste osjećaje, ali moramo se pomiriti. To je moj cilj i to je ono što radim sa svojim kolegama u Indoneziji, gdje živi 714 etničkih grupa. Imamo svoje probleme, kao i BiH svoje. No, doći će bolje vrijeme.
Tokom Vaše karijere radili ste za Ujedinjene nacije, bili ste farmer, bili ste aktivni u politici… Šta ćete raditi po okončanju mandata u BiH?
– Ne znam, ali kada je u pitanju moj lični život vratit ću se farmerskom životu i pisanju. Veoma sam dobra u kuhanju, pravljenju kolača, imam dvije ruke, koristit ću ih… Pišem svaki dan. Čim dođem kući napisat ću knjigu o BiH i organizovati promociju na lijepom mjestu.
Živjeli ste u Džakarti, a potom 21 godinu daleko od gradske buke, u selu Bawuk. Gdje ćete sada živjeti?
– Moj otac je iz Centralne Jave, a moja mama s Balija. Svi moji prijatelji u Indoneziji me čekaju pitajući se gdje ću otići. Kada odem u penziju, moje odredište će biti Bali. Ljudi na Baliju su drugačiji, izuzetno otvoreni, spremni da svakog čovjeka prihvate onakvim kakav on jeste. Tamo imam mnogo prijatelja. Zovu me i čak mi nude zemlju na poklon.
Bili ste veoma aktivni kao ambasadorica u BiH. Na što ste posebno ponosni?
– Angažirala sam se, jer mi se, zaista, svidjelo ovo odredište. Njegovi ljudi. Kada vas ljudi prihvate, sve što radite čini se dobrim. Ipak, tri su mjesta koja mi leže na srcu. Prvo je Srebrenica, gdje sam bila 17 puta na različite načine, sama, s delegacijom, porodicom… Drugo je Mostar s kojim smo mnogo sarađivali. Tamo je muzej, gdje ću se otići oprostiti. Predstavnici muzeja poklonili su mi stare knjige Tita, kojeg je moj otac dobro poznavao. Sve što sam dobila iz Titovog perioda od njih stavit ću u muzej mog oca Ahmada Yanija u Džakarti (op.a. heroj revolucije u Indoneziji). Tu je također Brčko, čiju sam delegaciju vodila u posjetu Indoneziji. Bili smo na Baliju, Javi i u Sumatri. I s njima ću se lično pozdraviti.
Čudesan osjećaj bliskosti
Šta ćete reći Indonežanima koji žele BiH posjetiti kao turisti?
– Već 5, 6 novinara iz Indonezije pisalo je o BiH. Oduševljeni su onim što su ovdje vidjeli. Četiri studenta Medicinskog fakulteta Univerziteta Ahmad Yani, koji su bili u Zenici i Tuzli mjesec dana, plakali su kada su krenuli kući. Sve im se svidjelo, posebno odnos profesora i kolega studenata. Bosna i Hercegovina nudi čudesan osjećaj bliskosti.
Postoji li nešto što ste naučili živeći u BiH?
– Naravno, mnogo toga. Recimo, naučila sam kako se prema zemlji koju jedna porodica posjeduje na selu može odnositi na praktičan način, kako svi mogu imati svoj dom na njoj i uživati u njenim plodovima. Ljudi grade višespratnice za članove porodice kako bi sačuvali što više zemlje za obradu, za hranu, za život. U Indoneziji je zemlja izuzetno plodna, gdje god baciš sjeme, plodovi će se pojaviti. Ovdje već ljudi moraju naporno raditi na zemlji. Mišljenja sam, ako želiš živjeti sretno i prosperitetno, tvoja zemlja je pravo mjesto.
Kako glasi Vaša želja za budućnost?
– Imam ih mnogo, ali bih voljela da procvjeta saradnja između BiH i Indonezije, što će bez sumnje biti potaknuto i mojom knjigom. Bratimljene je potpisano između Brčko distrikta i grada Magelanga čemu je prisustvovala i direktorica magazina Furaj.ba, a isto će se desiti između Zenice i Bandua. Ovim će se otvoriti vrata brojnim razmjenama studenata. Mislim da sam odgovorila svom zadatku u BiH, a to su bili trgovina, turizam i edukacija.
Sarajevo, početna tačka
“Sarajevo, glavni grad BiH, dalo mi je razumijevanje važnog grada, naučila sam mnogo o historiji grada tokom rata i sada u miru. Grad ima 12.000 pekara koje opskrbljuju njegovo stanovništvo, prelijepe kafeterije, restorane, Baščaršiju, tramvaje, stare i nove zgrade koje se nalaze jedne do drugih, prijatelje počev od ambasadora, članova parlamenta, predsjedništvâ… Iz Sarajeva sam započela svoje putovanje prema cijeloj BiH.”
Zato što jedan članak nije dovoljan….
