Da je BiH zemlja bogata stručnjacima pokazuje i slučaj 27-godišnjeg Andreja Gajića, koji se priključio timu stručnjaka National Geographica kao voditelj istraživanja morskih pasa u Mediteranskom bazenu. On je i jedan od suosnivača evropske institucije za istraživanje i zaštitu morskih pasa Sharklab International sa sjedištem na Malti. U BiH djeluje na području Neuma i Kleka, a velika mu je želja, što je ujedno i razlog zašto je ostao u zemlji, osnivanje centra koji bi postao regionalni, pa i evropski, lider u oblasti ekologije, sistematike i patologije akvatične faune. Andrej je rođen u Jajcu, srednju školu završio je u Bugojnu, selio se preko 14 puta, dok danas živi na različitim adresama, još uvijek često u Sarajevu, gdje je studirao biologiju.
POSAO IZ SNOVA
Već deset godina se bavite marinskom biologijom. Šta Vas je privuklo ovoj naučnoj oblasti?
– Iznimna ljubav prema moru, prirodi uopšteno, koju osjećam još od ranog djetinjstva. Nosila me je želja za upoznavanjem svijeta koji nas okružuje, ali i da svoje spoznaje približim svim zainteresovanim ljudima.
Gdje Vas je sve do sada posao odvodio?
– Istraživao sam dubine Jadranskog mora u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji i Hrvatskoj, radio istraživanje dubinskih ajkula na Malti i Gozu, istraživao diverzitet u Crvnom moru između Egipta i Saudijske Arabije, radio na bolestima morskih pasa u Turskoj, a bio sam također predavač na brojnim konferencijama u Engleskoj, Gruziji, Mađarskoj…
Kako izgleda Vaš izlazak na teren?
– Svaki teren je drugačiji i uvijek se trudimo da prilagodimo pristup samom predmetu naše studije. Koristi se oprema za ronjenje s bocom, ili se roni na dah, što ovisi o nizu faktora, a primarmo o tome koje vrste tražimo. Roni se isključivo noću i najčešće od 22 do 2 sata ujutro. Pored ronjenja, analiziramo priobalna staništa i radimo studije koje uključuju plovila, postavljanje različitih zamki i snimanje terena. Najviše posla ima u rano jutro i kasnu noć, tokom velikog dijela obdanice odmaramo, spremamo opremu ili pišemo.
Da li ste istražujući morski svijet doživljavali iskustva koja izazivaju strah?
– Naravno, svaki put kada uđem u vodu osjetim strah kao i sve druge kolege koje rade ovaj posao ozbiljno. Osjećaj straha je normalan, bilo bi veoma loše kada se čovjek ne bi plašio.
Kakav je osjećaj biti istraživač morskih pasa?
– Sjajan, to je posao iz snova, ali, objektivno, i veoma težak, stresan i odgovoran posao koji morate jako voljeti da biste ga mogli raditi. Niko od nas nema radno vrijeme: nekad radimo svega 10 sati u sedmici, a nekad radimo više od 12 sati u jednom danu.
Po čemu pamtite svoj prvi susret s ajkulama?
– Pamtim svaki susret s ajkulama, ali ističem tri. Prvi susret desio se na ljeto 2005. godine kada sam prvi put vidio uživo ajkulu u Ražnju, u Hrvatskoj, u samom plićaku i odlučio se baviti ovim poslom. Prilikom drugog susreta, 2015., prvi put sam doživio bliske interakcije hraneći zmijozube psine koje teže više od 200 kilograma. Osjećaj kada se uhvatite za takvu životinju i ona vas vodi kroz vodu je neopisiv. Treći susret je možda najinteresantniji. Ugledao sam zebra ajkulu dugu oko 2 metra kako leži na dnu. Spustio sam se i stavio kameru ispred nje, legao i zagrlio je. Ona je izgledala kao da se počela smijati, što se na snimku jasno može vidjeti.
Koje ste kriterije morali zadovoljiti da se priključite timu stručnjaka National Geographica?
– Angažman za NatGeo otpočeo sam kao rukovoditelj projekta, a sve što je uslijedilo dešavalo se spontano. Iznimno veliki broj publikacija, terenskih ekspedicija na više kontinenata, dokumentarci, priznanja i nagrade koje imam u oblasti marinske biologije, odigrali su veoma važnu ulogu u mom izboru i angažmanu za NatGeo i NatGeo Wild. S druge strane, najveću ulogu odigrala je moja vjera, jer sam znao da trebam aplicirati i da će neko prepoznati moje rezultate koje sam postigao u posljednih 10 godina.
Koje je Vaše najveće otkriće do sada?
– Objavio sam dosta radova i jednu knjigu o mehanizmima dentalnih adaptacija. Pored toga, tim kojem pripadam otkrio je dva oboljenja kod ajkula koja do danas nisu bila poznata nauci. Ovi radovi se nalaze trenutno u štampi.
Šta bi bio highlight Vašeg posla u budućnosti?
– Nikada sebi ne zadajem konkretne ciljeve, trudim se da što bolje i što kvalitetnije radim. Rezultati i prilike sami od sebe dolaze. Vjerujem da ćemo nastaviti raditi na detekciji i prevenciji oboljenja ajkula, a najviše bih volio da otkrijemo kako tretirati skoliozu i kifozu koje se nerijetko javljaju kod njih u zatočeništvu. To je razlog zašto nas brojni akvarijumi iz Evrope i Azije često kontaktiraju.
Elma Zećo, Furaj.ba
