Albinizam – manjak melanina u koži koji rezultira blijedom i osjetljivom kožom te slabim vidom, u Africi je već dugo vremena tabu. Albinose se u praznovjernim animističkim zajednicama smatra duhovima, a često i amajlijama koje donose sreću. Albinosi Kenije, Tanzanije i Ugande susreću se s problemom stigmatizacije i odbacivanja, a najgore je što postaju žrtve ritualnih obreda.
KAMPALA – Završio sam istraživanje o položaju albinosa u Africi i sjeo u kafić u centru Kampale. Prišla mi je vlasnica, gospođa posvemašnjih oblina, jedna od onih koje nazivaju „big mama“. Pitala me je odakle sam i što radim? Djelovala je simpatično. Rekao sam da istražujem priču o albinizmu u Africi i da sam taman završio. Obradovala se, prišla mi bliže i ispričala doživljaj iz djetinjstva.
„Kad sam bila djevojčica moja je majka imala halu za održavanje vjenčanja. Jednog dana vjenčao se kod nas mladi par i mi smo organizirali bubnjare. No, među bubnjarima je bio i jedan albino. Mlada čim ga je ugledala počela je vrištati i plakati. Vikala je da ne želi albinosa na svadbi, da ga treba maknuti jer će sve propasti. Kako nismo imali izbora tog smo albinosa potjerali kući. Bio je tužan, nesretan i jadan, ali što smo drugo mogli učiniti? Njezina je želja bila svetinja. Kasnije su joj govorili kako će joj Bog vratiti za njezino ponašanje“, ispričala je dok sam zamišljeno vrtio svu materiju koju sam prikupio u svojem istraživanju.
Albinizam u regiji Velikih jezera
Albinizam – manjak melanina u koži koji rezultira blijedom i osjetljivom kožom te slabim vidom, u Africi je već dugo vremena tabu. Albinose se u praznovjernim animističkim zajednicama smatra duhovima, a često i amajlijama koje donose sreću. Albinosi Kenije, Tanzanije i Ugande susreću se s problemom stigmatizacije i odbacivanja, a najgore je što postaju žrtve ritualnih obreda.
Pogrešno vjerovanje da dijelovi tijela albino osoba donose veliku moć, utjeruje strah u kosti mnogim pripadnicima spomenute manjine. Lovci na albinose mogu zaraditi i do 75.000 dolara, ukoliko ga vraču donesu u dijelovima. Upravo se zbog toga u posljednjih nekoliko godina dogodilo više od 50 ritualnih ubojstava.
Pripadnica organizacije albinosa u Ugandi, Faith Bouanika kaže da se takve stvari najviše događaju u ruralnim dijelovima zemlje.
„Duboko u selima događalo se da su albinose žrtvovali. Uzimali su im kosu, nokte, udove i privatne dijelove tijela za svoje rituale. Većini je ljudi jasno da se radi o praznovjerju, ali opet, takve se stvari događaju.“
Faith je jedna od sretnijih. Nikad nije imala velikih problema, a lako je našla i zaposlenje što je rijedak slučaj kod osoba s manjkom melanina jer smatraju ih slabim i lošim radnicima. Faith radi u salonu za njegu kože koji se koristi i kao mjesto za sastanke novoosnovane UAA (Ugandske asocijacije albinosa).
„U našoj organizaciji trudimo se obrazovati populaciju o problemu manjka melanina. Želimo im reći da su albinosi isti kao i ostali ljudi samo da nam nedostaje boja kože. Čak smo zatražili i vlastitog zastupnika u parlamentu“ , kaže Faith.
Godinama su albinosi u Ugandi šutjeli o svojem položaju i svojoj jedinstvenoj pojavi. Mediji su 2008. i 2009. bili krcati vijestima o ritualnim ubojstvima i odstranjivanju dijelova tijela. Istočna Afrika, kao i ostali dijelovi kontinenta prepuni su praznovjerja. Vračevi ih grade za svoju vlastitu dobit. Dok je Uganda manje pogođena tim problemom zemlje poput Tanzanije i Burundija imaju najveći postotak ubojstava albinosa. Ali Faith kaže da se mreža „lovaca“ proširila i na Ugandu i zadala im dosta briga.
Donose sreću
Još jedna pripadnica organizacije UAA Jenn pripovijeda o neugodnostima koje susreće na ulici.
„Kada prolazim cestom često mi vozači boda-boda taksija dobacuju – pogledaj, ide naš novac, kada te možemo dobiti?“, tužnog izraza lica pripovijeda Jenn.
Ona je za razliku od Faith nezaposlena iako je po struci učiteljica za predškolsku djecu. Kaže kako je na razgovorima za posao vješto odbijaju pa na kraju i odustaje od svakog pokušaja zaposlenja.
„Misle da smo slabi, da ne možemo raditi, da ne vidimo i da smo beskorisni“, kaže 27- godišnja Jenn koja zbog nedostatka pigmenta izgleda dvadeset godina starije.
Činjenica je da se sve vrti oko novca i da siromašni stanovnici vide priliku kako na brz način zaraditi, makar se radilo i o nečijem životu. Ali predrasude se manifestiraju i na suptilniji, bezopasan način.
„Imala sam slučaj kada mi je prišao čovjek i rekao – želim se rukovati s tobom kako bi mi donijela sreću na poslu. Ali kažem im da to nema nikakve veze, to su samo slučajnosti. Sreću ili imaš ili nemaš. Neće ti pomoći moja boja kože“, pripovijeda Faith i dodaje „neki nas se boje, drugi nas žele za sreću. To je vrlo oprečno. Ponekad kad se vozim u autobusu nitko pored mene ne želi sjesti, nitko me ne želi ni pogledati.“
Predrasude i praznovjerja raširena su diljem Afrike. Za svojeg putovanja u Kongo 2010. godine susreo sam se s fratrom Ilijom Barišićem koji mi je ispričao kako su iz groba iskopali pokojnog albinosa i njegove kosti odnijeli vraču za obred. Zbog toga se njihovi grobovi često betoniraju ili pečate teškim kamenjem.
Treba ostati jak
„U djetinjstvu sam se susretala s velikim problemima jer poznato je kako su djeca brutalna. Sve što je drugačije izvrgnuto je ruglu. Tako sam bila i ja samo zato jer sam albino. To su većinom bila crna djeca koja nikad nisu vidjela bijelca u životu“, kaže Faith u salonu u kojem crnim ženama uređuje kosu i lakira im nokte.
„Kasnije je život postao bolji, nazivali su me muzungu (naziv za bijelca) ili Namugoie što je luganda naziv za albinosa, a znači nešto što je rijetko, nešto što se ne susreće baš često“
Ali koliko je albinizam čest u Africi potvrđuje činjenica da se na svakih 4000 stanovnika rodi jedan dok je Europi taj omjer 1: 20 000!
„Ponosna sam na sebe, ponosna sam na svoju boju kože. Treba uistinu biti jak da se prebrodi kriza jednog albinosa u Africi. U gradu je puno ljudi svjesno i upućeno u albinizam. Mislim da svijest o tome raste. Ali opet ponavljam da je najteže u ruralnim predjelima zemlje. Događa se recimo da muževi ostavljaju žene koje su rodile albino djecu. Sama sam se susrela s takvim primjerima u Ugandi.“
Tih je dana bilo teško susresti albinosa na ulici Kampale jer temperatura je rasla i do 30 stupnjeva što je za njihovu osjetljivu kožu prevelik rizik. Čim sam završio istraživanje sjeo sam u kafić u centru grada. Približila mi se gospođa s početka priče i ispripovijedala kako je njezina majka pripremala vjenčanja i kako su morali, na nagovor mladenke istjerali albino bubnjara.
Poslije malene kontemplacije o surovosti njihova života upitao sam gospođu „i što je bilo na kraju s mladenkom?“ Odgovorila je: „Poslije dvije godine braka rodila je albino dječaka.“
Hrvoje Ivančić
