Biljana trenira košarku već deset godina. U KKI Vrbas jedina je žena, koja se sa svojim saigračima okitila vrijednim medaljama na brojnim takmičenjima. Ovo je njena priča
Piše: Elma Zećo
“Za mene je košarka bila zabava sve do momenta kada sam zaplakala zbog izgubljene utakmice. Tada sam shvatila da to volim. Svaka osvojena titula s mojim klubom budila je u meni želju za još jednom medaljom. Ta žeđ se teško može utoliti kada se jednom osjeti. Kao da postaneš ovisan. Dođu i momenti kada dosadi. Bude jaka sezona, teške utakmice, puno se putuje, odričeš se nekih privatnih planova, stigne umor, ali već nakon kratke pauze počneš sanjati loptu i teren”, započinje svoju priču za Furaj.ba Biljana Nedić (30), koja je nedavno sa svojim saigračima iz Košarkaškog kluba invalida Vrbas osvojila po peti put zlatnu medalju regionalne NLB lige.
Ponosna je na sve zajedničke igre koje su vodile do nivoa o kojem je teško ko mogao sanjati, jer je pobjedom u preliminarnom dijelu Evropskog takmičenja održanog u Banjoj Luci klub stigao do Final four takmičenja bez ijedne izgubljene utakmice!
Uspjeh ne poznaje različitosti
Svi Biljanini saigrači su muškarci, stoga smo je upitali da li se osjeća ravnopravnom na terenu.
“Nije lako parirati muškarcima. Deset godina sam u klubu i još uvijek imam problem kada su nam protivnici fizički spremniji. Oni su i konstrukcijom veći, pa se ponekad i ne vidim na terenu. Na početku su me kako saigrači tako i protivnici štedjeli, ali ne u lošem kontekstu, nego samo da bi me zaštitili. Kako sam napredovala tako se i njihov odnos mijenjao, tako da sada činjenica da sam žena nije ni prednost ni nedostatak. Iz tih razloga je teško definisati ravnopravnost. Smatram da uspjeh ne vidi spolove, rodove, ili bilo koju drugu vrstu različitosti.”
Za ovoliko godina igranja košarke na Biljaninim policama nanizala su se brojna priznanja podsjećajući je na to koliko je do sada postigla.
“Moj san je java”, govori Biljana u čiji je život sport unio mnoštvo lijepih stvari, nova saznanja, prijateljstva, divne ljude iz različitih zemlja, te nezaboravna putovanja na kojima je upoznavala različite kulture, mentalitete i običaje.
“Sport čovjeka uči boljim vrijednostima, pozitivno okupira njegov prostor tako da mu ne preostaje vremena da se bavi nečim lošim. Sport zahtijeva jaku emociju. Izaziva je i kada ne želiš, izvuče iako je skrivena, i onda se mnogo bolje osjećaš. Dozvoljava da budeš i pobjednik i gubitnik. Pokaže da nije kukavičluk plakati, nego samo dokaz da ti je do nečega stalo. Kroz sport rasteš, sazrijevaš, osamostaljuješ se, razvijaš mnoge sposobnosti i vještine. To je pravo bogatstvo.”
Životi koji pokreću
Biljana je rođena s oboljenjem kičmenog stuba zbog čega ne može hodati. Nikada se za to nije previše zanimala, samo je znala da joj neće biti prepreka za osvajanje života.
“Invalidnost je moja stvar, privatna stvar poput boje kose, očiju, odjeće koju nosim. To je moje, a sve što je moje ja volim. Ne vidim razlog kako spoticanja tako ni napredovanja uprkos tome. Ako odlučim ići naprijed, neke stvari me mogu usporiti, ali ne i spiječiti. Voljela bih da stvorimo društvo koje invaliditet neće vidjeti kao prepreku, nego će uočiti da negdje nema rampe pored stepenica ili lifta, prijelaza na semaforu, spuštenog pulta, niskih stolova u klubu… To su prepreke.”
Pored košarke, njena velika ljubav je novinarstvo. Studij je završila na BLC Banja Luka Collegeu i uživa u pričama koje pokreću ljude. Trenutno piše za eTrafika portal i vodi svoj blog Happybe.net dok se ne steknu uslovi za nešto više.
“Inspirišu me nadljudske borbe, skromnost, zahvalnost i spremnost za oprost. Vjerujem da ću se kao novinarka profilisati u dokumentarnom pravcu.”
Na kraju nam je otkrila i svoju najveću maštariju:
“Dok se spremam za posao jedna mala čupava djevojčica, još uvijek sanena, trči mi u zagrljaj i šapuće da ju je tata nagovorio da me dođe poljubiti prije polaska.”
