Bosanci na Kineskom zidu

    Bosanci na Kineskom zidu

    Kineski zid, zvanično je najduža građevina na svijetu – čitavih 8851 kilometar. Poređenja radi, to je udaljenost od na primjer, najjužnijeg i najzapandijeg dijela Evrope – u Portugalu, sve do Moskve – i nazad!

    Foto: Vladimir Žuržulović

     

    Centralni (najočuvaniji i najposjećeniji) dio Kineskog zida, dugačak je „samo“ 2450 kilometara, visine 10 do 16, i širine oko 8 metara. Na zapadu, Zid počinje u stepama centralne Azije, a završava se na dalekom istoku, u blizini Žutog mora. Kineski zid je 1987. godine uvršten na listu UNESCO-ve svjetske kulturne baštine, a 2007. proglašen je i jednim od novih Sedam svijetskih čuda.

     

    Za portal Furaj.ba o svojim iskustvima i viđenju Kineskog zida govorili su nam Naida Kundurović  – producentica i voditeljica na regionalnoj televiziji N1/CNN, Azra Pilav – direktorica medijskog odjela marketinške agencije MITA, Vladimir Žuržulović – fotograf i Ermina Grakić – Kulenović – News editor u televizijskoj mreži Al Jazeera Balkans.

    Naida Kundurović

    Poznata kineska izreka kaže da ukoliko čovjek tokom života nije posjetio Kineski zid, onda i nije pravi čovjek. Imala sam veliku sreću obići i doživjeti ovo svjetsko čudo građevine, upornosti i posvećenosti kineskog naroda. Tokom svog života u Kini, 2009 godine sam odlučila upustiti se u dvodnevnu avanturu obilaska ovog arhitektonskog čuda, čija je izgradnja trajala više od 2.000 godina. Kada sam, zajedno sa stotinama drugih znatiželjnih Kineza i turista stupila na Zid, primarni osjećaj koji se javljao je bilo duboko poštovanje. Poštovanje prema znoju i krvi hiljada radnika i vojnika koji su gradili sve te blokove od zemlje, kamena i cigle.

    Vladimir Žuržulović

    U svojim ranijim godinama mnogo sam putovao. Uglavnom Evropom i to automobilom, motorom pa i pješice. Imao sam priliku upoznati različite ljude i kulture, slušati čudne jezike, probati drugačiju hranu…Sve mi se činilo logično i smisleno dok nisam otišao u Kinu. Tada shvatim da nisam ništa vidio.

    Put me odnio u Shanghai i već tamo sam shvatio, ukoliko želim opstati moram isključiti svu moguću logiku, meni shvatljivu. Sa obzirom na moj avanturistički duh poželio sam vidjeti Peking i Kineski zid. Ali se nisam zadovoljio dijelom zida koji je dostupan za turiste blizu Pekingu i koji,  mora se priznati, i tu oduzima dah. Ja sam otišao nešto dalje, do Jinshangling i Simatai kineskog Velikog Zida. Nije to tako daleko, ali ipak mi je trebalo 26h da stignem na tu lokaciju. Pri tome sam od Šangaja letio avionom, promjenio par autobusa, nešto mini buseva uz još dva lokalna stopanja. Pored avionskog prevoza, ne znam da li sam primjetio bar jedan karakter napisan na meni razumljivom jeziku. Srećom imao sam pomoć prijatelja, inače bih ovaj dio zida još uvijek tražio.

    „Zidić“ teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim. Ovaj dio nije preporučljiv turistima jer je opasan, visok i dosta oštećen. Urušena građevina i veličanstven prizor, protežu se visoko, duž grebena, izoliran u šumi, sa stražarskim kulama visokim po 12 metara. Postoji mišljenje da Veliki Zid sadrži dovoljnu količinu kamenja za izgradnju dva manja zida oko Ekvatora.

    Na Zidu sam boravio dva dana, fotografišući, razmišljajući i pitajući se kako li je bilo onima koji su ga gradili. Tišinu koja je prisutna na zidinama, rijetko naruši zvuk ptica ili žamor nekolicine Kineza unutar stražarkih kula, koji su svoju ulogu na ovom svijetu potražili u hodočašću duž zida.

    Iako umoran, istrošenih i poderanih đonova, u ranim jutarnjim satima vratio sam se u selo gdje sam i odsjeo. Moja putešestvija je donijela preko 2000 fotografija iz kojih se izrodila i nedavno održana izložba u Galeriji BlackBox.

    Azra Pilav

    Prije osam godina moje cipelice skitalice odvele su me na daleki put u Peking/Kinu.

    U Pekingu sam posjetila  najveći Trg na svijetu, čuveni  Tjenanmen (nebeski mir), u čijem se središtu nalazi mauzolej Mao Cetunga, najpoznatiju palatu u Pekingu, čuveni Zabranjeni grad koji se gradio 14 godina i u sebi sadrži 9.000 prostorija. Da, išla sam i na Kineski zid. Gladna, ali nisam to mogla propustiti. U Pekingu, u lokalnim turističkim agencijama može se uplatiti jednodnevni izlet do Velikog zida

    Na Zid se godišnje popne preko 1,3 miliona posjetilaca. Najveća građevina na svijetu dugačka 7400 km i kažu da se vidi i s Mjeseca (proputovala sam mnogo, ali gore još nisam bila, pa ne mogu tvrditi ), mjesto je na kojem o svemu počinješ razmišljati na veliko.

    Najposjećeniji dio je onaj u blizini Pekinga (udaljen oko 50 – 100 km, sjeverozapadno), te su na ovom dijelu do sada urađeni i najobimniji radovi i rekonstrukcija. Do samog zida se pješači, a za malo lijenije, kao što sam ja, postoji žičara kojom se penjete, dok za povratak s vrha koristite slajder..

    Ermina Grakić – Kulenović

    Kineski zid sam posjetila prije deset godina i do danas mi je u živom sjećanju ta jedinstvena građevina. Sam dolazak do Zida bio je svojevrsna avantura, iz Pekinga se kreće busom rano ujutro, a potom slijedi uspon od podnožja planine ka vrhu – do zida, naravno, može se pješačiti što je priličan izazov obzirom na visoku temperaturu i vlažnost zraka, pa je zato bolje koristiti uspinjaču. Kada sam konačno ušla u kabinu, nakon čekanja u redovima turista, izvadila kameru i pozicionirala se za što bolji pogled, tek tada sam primjetila da je prostor prilično skučen i nadala sam se brzom dolasku na vrh. Ali, samo par stotina metara do vrha, kabina se zaustavila u zraku i ostali smo visjeti nadomak stepenica koje vode do Zida. To je trajalo 20-ak minuta, objasnili su nam da je u pitanju električno napajanje i kvar u vodovima, što inače nije čest slučaj i desilo se samo par puta u zadnjih trideset godina. Za tih manje od pola sata, pored straha od visine, vrućine i neizvjesnosti, imala sam priliku dobro razgledati Kineski zid iz neobičnog ugla. I moram priznati, i pored svih informacija koje sam do tada imala i podataka o grandioznosti tog poduhvata, ostala sam zapanjena veličinom i složenošću Velikog zida. Upravo iz tog položaja vidjela sam redove blokova, čije je postavljanje počelo još prije 600 godina p.n.e., redove koji su zaisigurno iziskivali pored umijeća projektovanja i silan trud i napore onih koji su izvodili radove. U tom trenutku sam mislila na muku graditelja, na njihove žrtve, …pitala sam se – da li su mogli i zamisliti veličinu projekta kojeg grade, kako će izgledati u konačnici…Napokon, izlaskom iz uspinjače i stupivši na Zid ugledala sam njegove obrise u daljini, tu vijugavu, čvrstu liniju koja se prostirala unedogled.

    I dok sam gledala u daljinu preko zelenih brežuljaka prateći sivi trag zidina, shvatila sam da odlučnost i viziju ove velike i stare civilizacije simboliziraju i ploče i blokovi Velikog zida, toliko puta urušavanog, ponovno dograđivanog, napadanog i branjenog ali održanog na kvalitetnim temeljima znanja, zanatskog umijeća, vojnih vještina i vrijednih ruku seljaka.

    Foto: Vladimir Žuržulović

     

    KINESKI ZID

    GLINENI RATNICI

     RIŽNE TERASE