Nisam čuo da se ljudi bave nečijim novcem i zaradom, širinom ruke, halalom i haramom kao njegovim. Nikom se ne gleda ni u kesu, ni u kuću, ni oko kuće kao Dini Merlinu. Bezbeli je u našim kućama i oko kuća sve sređeno, svaki zalogaj nam je halal, dajemo sirotinji i šakom i kapom, pa bismo malo i Dininu nafaku i bereket raspoređivali
Početkom decembra obilazio sam staru kuću u mahali praveći se da tražim nešto, a čini mi se da sam više ćejfio u mirisu leda, bosanskog ćilima i drvenog “brodskog” birvaktilskog poda i u škripanju starog kredenca koji je i danas isti kao i prije trideset i kusur godina. U kutiji u kojoj je nekad bio set humanitarnih novogodišnjih čestitki, nekoliko izrezanih smrtovnica iz Oslobođenja. Majkine prijateljice iz djetinjstva.
Majka je djetinjstvo provela u Čeljigovićima. Nije to ono selo iz Nadrealista u kojem se igrao hrkljuš, ni tunel na magistralnom putu za Jahorinu, već ulica i mahala pet minuta pješke od Vijećnice, čuvena i po istoimenoj tekiji. Zime su provodili u kući, a ljeta u kući i na bašči između Hrida i Mahmutovca. Tu je provela srednje godine i starost. I tu, na bašču i na terasu, dolazile su i prijateljice. Prijateljice su češće posjećivale nju jer ljepše je bilo pit’ kahvu i gledat’ u grad, nego sjediti između udaljenih zgrada u koje su Sarajlije obično selile iz mahala. Almasa je dolazila najčešće i sjedila najduže, Seka rjeđe, a Fata, Almasina sestra, nikad nije dolazila do kuće. Fata bi u prolazu stala, naslonila se na kapiju i rekla mi da joj zovnem nanu. Ja bih zovnuo majku, ona se spusti do kapije, njih bi dvije progovorile nekoliko minuta i Fata bi nastavila nizbrdo, do Čeljigovića. Fata je bila bula, meni, haustorčetu, u to vrijeme tajanstvena i čudno drugačija, ali opet bliska, možda i zbog radosti s kojom ju je majka dočekivala na kapiji.
Fatin sin Edin – Dino – bavio se muzikom i tih je godina izdao prvi album. Osamdesete su Sarajevu, osim Olimpijade, donijele i poznatu sarajevsku pop-rok školu koja je bila sve, samo nije bila škola. Nosila je sve što je Sarajevo tih godina bilo i naslonjena na legende iz šezdesetih i sedamdesetih pod istom kapom okupila i pankere s Koševa i šminkere s Mejtaša, djecu uzornih komunista i JNA oficira, haustorčad iz Novog Sarajeva, ali bilo je mjesta i za bistričke i vratničke mahalce, uz bezbroj stilova i mješavina stilova kojim je pregazila tadašnju Jugoslaviju. U Sarajevu nisi mogao biti zvijezda, ali ako se pojaviš u beogradskom nedjeljnom popodnevnom programu, znalo se da si uspio.
Dini, koji je lagano preuzimao prezime Merlin, mada se znalo da je u ličnoj karti Dervišhalidović, a po tersluku Činjarević, uspjeh je otvorilo nekoliko hitova koji se meni tada nisu svidjeli, ali je jugoslavenska predtranziciona raja to tražila i gledala. Posebnu multinacionalnu emociju izazivali su Jorgovani u duetu s Vesnom Zmijanac, a sjećam se i njegovog TV gostovanja na kojem su “ćuskije” potpisane kao “sekire”. Sad mi se čini da je Dinin mahalski senzibilitet više odgovarao prekodrinskoj, nego zapadnijoj publici. Ipak, najbolje Dinine pjesme iz tog vremena nosile su tegobu borbe za egzistenciju i zimu u kostima, koja se, bez obzira na to što je dodirivala i Sibir i Avalu, u suštini nikad nije makla ispod Trebevića. Bilo je tu i brojalica i razigranih pjesmica i veselih tekstova napisanih na dobro poznate svjetske melodije, ali da nije zime i tuge, ne bi bilo ni Dine Merlina.
Svaki od pet prijeratnih albuma kupio sam u prvoj sedmici nakon izdavanja i slušao do izlizivanja trake. Tako to djeca rade. Slušala ih je i moja majka i bila sretna što je Dino uspio. Govorila mi je da je to sin njene prijateljice iz djetinjstva, a meni je bilo drago. Lik smirene žene koju sam znao, koja je dolazila do kapije i govorila mi da joj zovnem nanu da siđe niz avliju, nikako nisam mogao povezati s jugoslavenskom pop‑zvijezdom. Kasnije mi je postalo jasno da se te stvari i ne mogu povezati sve dok ne odrasteš u Sarajevu. A većina nas ili ne odraste nikako, ili bar ne odraste u Sarajevu.
Prekodrinska ljubav zamrznuta je početkom devedesetih, a Dino i njegovi momci iz Merlina ostali su s nama. Narednih je godina odlazio i dolazio, rastakao i tješio Bosance rasute po Evropi.
Novu devedeset šestu godinu sam, nakon tri prethodne sarajevske, dočekao uz dijasporu, ili uz bosanske izbjeglice koje su se nesvjesno spremale postati dijasporom. Tad sam osjetio kako je to kad su daleko moja kuća, dunja s ormara i zambak koji je mirisao avlijom, ali i kako Dino majstorski dovodi Bosnu u bosanske kuće, site tuđine i željne Bosne. Tih je godina i Dino ulazio u fazu zrelosti, počeo razumijevati smrt prije smrti, muk glasa koji nema zvuk, šta je dah i šta znači šutjet’. Otkrio je tajnu, shvatio ko mu nedostaje, koga ili čega se plaši ili ne plaši nimalo, a pticu bijelu ni slučajno nije smio izostaviti.
U međuvremenu, odledila se i prekodrinska ljubav. Nismo više “na vi”, neki su snovi sakriveni. Umjesto jednog albuma godišnje, albumi su počeli izlaziti četverogodišnje, ali žar s kojim sam očekivao prvi takt i ono što je spremljeno u Merlinovoj kuhinji nije se mijenjao.
Istovremeno, u sarajevskoj čaršiji nije se mijenjala još jedna stvar. Odnos sitnog čovjeka prema Dini. Nisam čuo da se ljudi bave nečijim novcem i zaradom, širinom ruke, halalom i haramom kao njegovim. Nikom se ne gleda ni u kesu, ni u kuću, ni oko kuće kao Dini Merlinu. Bezbeli je u našim kućama i oko kuća sve sređeno, svaki zalogaj nam je halal, dajemo sirotinji i šakom i kapom, pa bismo malo i Dininu nafaku i bereket raspoređivali. Moguće da je to znak da u Čaršiji imamo zvijezdu, a vjerovatnije je da je nama zvjezdicama ostalo još dosta puta do zvijezda.
Bez suvišnih emocija, Dino Merlin je brend, fabrika koja zapošljava ljude, domaća investicija u najprofitabilniju uslužnu industriju, pa i u promociju mladih muzičara. Čovjek, insan koji se zove Edin Dervišhalidović ima svoj talenat, tersluk, ambiciju, upornost, red, rad, nafaku, obaveze i dužnosti. I prema Bogu i prema ljudima. S naglaskom na svoje. Kao što i ja imam svoje.
Dinu Merlina vidim na svjetskim binama, a ponekad i na ovoj domaćoj, sarajevskoj. Istini za volju, u Sarajevu urijetko. Edina Dervišhalidovića viđam češće. Ponekad ga vidim na ćepenku na Čaršiji, na mukabelama u Bijeloj džamiji ili na skuteru dok silazi niz mahalu. Vidim ga i poslije bajram-namaza na mezarju na Nišanu, na Jarčedolima kad posjetimo one koji su nam prenijeli damar mahale, tugu, zimu i bezuvjetnu ljubav. Kad posjetimo prijateljice iz djetinjstva.
Vedran Jakupović
