Dok letim Bosnom

    Dok letim Bosnom

    Odnekud se pojavi i Zenica. Raširi se oko rijeke. Osjetih miris Salčinovih kifli, onu tvrdoću pod zubom i so na jeziku. U željezari su zatočene vatrene zmije bezuspješno pokušavale pobjeći iz čvrstih ruku. Vidjeh usamljenog trkača dok uz vjetar na Kamberovića polju, korak po korak, skok po skok, bježi od jednog pješačkog mosta ka drugom.

    Visoko, Foto: Fahrudin Kreštalica

    Tog jutra valjalo mi je ustati ranije. Probuditi se i nije problem. No, ustati, spremiti se, bude problem onom ko nije  navikao to da radi u pet ujutro. Ali avion ne čeka. Avion nije jaran koji će se naljutiti što mu kasniš, pa halalit nakon tri minute ljutnje.

    Putujem u Sofiju, a letim za Beč. Beč je ponovo preuzeo Balkan. Svi putevi ka istoku vode na zapad. A letenje može biti neugodno, u ljudima izaziva  osjećaj straha ili osjećaj divljenja. Kako kod koga.  Čovjek je od zemlje i lijepo mu je biti na zemlji. Na vodi i u zraku rijetko je ko na svom. Sjetih se jednog izleta, plovidbe, probijanja kroz talase Jadranskog mora. Posmatram delfine i osjetim koliko je njima normalno biti u moru. I meni je lijepo, ali nije normalno. Lijepo, ali je čudno. Plavo, beskonačno.  Tako je i iznad oblaka. Bijelo. Bestežinski.

    Zenica, Foto: Fahrudin Kreštalica

    Nakon polijetanja nismo krenuli pravom rutom. Normalno je da se avion diže na Kiseljak i preko Banjaluke dalje na zapad. Ovaj put krenuo je dolinom rijeke Bosne.  Zemlja Bosna je kao izgužvana livada sijala pod nama. S novim danom počinjao je  novi život. Visočki faraon ostao je spavati u svojoj grobnici , dok su kožari i mesari nastavljali sa dnevnom rutinom. Putem prema Kaknju auta su stajala vozeći sto pedeset na sat. Tako i ja imam običaj stajati vozeći istom cestom.

    I dok smo jezdili ka sjeveru Rasim mi je objasnio da smo ovim putem krenuli zbog drugog aviona koji je slijetao onom kiseljačkom. Znaju to piloti. A ovaj naš je znao kako letjeti dovoljno nisko da bih ja mogao osjetiti svaki damar bosanskog brda.

     

    Odnekud se pojavi i Zenica. Raširi se oko rijeke. Osjetih miris Salčinovih kifli, onu tvrdoću pod zubom i so na jeziku. U željezari su zatočene vatrene zmije bezuspješno pokušavale pobjeći iz čvrstih ruku. Vidjeh usamljenog trkača dok uz vjetar na Kamberovića polju, korak po korak, skok po skok, bježi od jednog pješačkog mosta ka drugom.  I kao da udjoh u to tijelo, pojavi mi se kapljica znoja na čelu. Nije lahko trčat  uz vjetar, uz Bosnu, na sabahu. Al’ je lijepo. Valjda. Ne znaš dok ne probaš.
    Dok smo prilazili  Savi,  željezna ptica  se sve više dizala u oblake, a ja sve dublje tonuo u san. Bosna se probudila, ja mogu rahat spavat’. Planine su ostale iza mene.
    Probudio sam se i kroz prozor ugledao ista ona brda, istu šumu, livade. Ipak, okućnice i ograde bile su drugačije, zgrade raskošnije,  ceste šire. Ali širinu duše nisam imao čime izmjeriti. Ovo je ipak bila Austrija. Mjerila su drugačija.

     

    Vedran Jakupović, Furaj.ba

     

    Zato što jedan članak nije dovoljan….

    CRTICA O MOJA TRI ZAGREBA