Drina, ljubav i tuga

    Drina, ljubav i tuga

    Drina se u mojoj glavi javljala kao čežnja ljudi koje sam znao. Koji su odrastali uz nju. Čežnja kao jedinstvo ljubavi i tuge. Ljubavi prema vodi, grudi, mladosti. Tuga zbog odlaska, voljnog ili nevoljnog. A odlazili su Podrinjci više nego što bi ostajali. Šeher je preblizu koliko god da Ćiro sporo ide istoku-zapadu.  I uvijek je bila  priča o nekom teferiču ili nekom akšamluku ili ašikluku.

    I ta priča činila se besmislenom kad je čovjek sluša na obroncima Trebevića, na padinama s kojih se trebalo dobro nahodat’ do Miljacke. Ovakve Miljacke. A izmedju Miljacke i Drine, pogoleme su se planine uzdigle.
    Čudan narod, zovu ih Podrinjcima. Ovaj sarajevski tip Podrinjca došao je iz gornjeg toka. Od Foče do Višegrada. Potomci begova, žestoki čaršijski likovi, hiroviti, bezbeli kao i Drina kakvu je gledaju iz svojih avlija. Trgovci, radnici i ratnici. Dobri k’o hljeb il’ pogani da ih na dunjaluku nema. Kad su sami medju sobom znaju se i ne voljet, kad su s drugima tu nauku zaborave.

    Foto: Furaj.ba

    Oni iz Srednjeg Podrinja znaju Drinu i ne vidjet za svog vijeka. Bude lijepo i uz Jadar, Drinjaču, a nekad se učini da je ljepše u Ilijašu, Tuzli ili St. Louisu. A nije.  Ako je meni bez prestanka u očima šuma izmedju Sasa i Srebrenice, i slika zelene džamije u Kasabi, kakve li slike nose te oči, prvi put tu otvorene?
    I nakon Diviča i zvorničke čaršije Drina bježi iz strujnih okova u slobodu i širinu. U tom kraju ljudi ne znaju hodat po asfaltu. Il’ su na Drini il’ su na njivi. Il’ je to dvoje jedno. I svi su tu. I znaju ko su i odakle su. I u Kozluku i u Janji. I kao da ih sama rijeka uspori, ali ojača.

    I počela  je i moja opsjednutost  Drinom. Možda je moraš osjetit iz nje da bi je osjetio u sebi. Kad na Drinu gledaš s obale, s mosta, s kauča u dnevnoj sobi, lijepo je, ali daleko. Probaš li zasjeći njen mir, njenu ćud i dušu, vratiće ti. I gdje god da ušao u nju isto je, a različito. Pa i na jednom malom dijelu nadješ još više manjih dijelova. I svi tako drugačiji udju u jednu priču. I begovati na ušću Koline i most pod mostom u Goraždu, a tek most nad mostovima ili prije biće Ćuprija nad ćuprijama. Mehmed-pašina. Blage livade koje do Žepe lagano ulaze u rijeku, kao da se nakon ulaska ledene rijeke stisnu u klisuru. Možebit da je Žepa tako hladna da i zemlju u kamen pretvori. Pa samo rijetko drveće pravi društvo divokozama gore visoko iznad vode. Do neba.

    Ima nešto u toj Drini. Nije to samo zelenvoda, dok prosijava na suncu, nisu ni kosti  koje još uvijek u njoj čekaju na smiraj. Nisu to ni oni što marširaju na nju, ni oni što ih svojim povratkom maršnu sa nje.  Nit’ je Drina kičma, nit’ je bedem.
    Nije to ništa oko nje ni u njoj nego je u nama koji smo bili na toj vodi. Kažu mudri ljudi da su to ljubav  i tuga što zajedno daju čežnju.

    Vedran Jakupović, Furaj.ba