Dženan Mahmutović – Fijakerista kojem su vožnja i druženje s turistima lijek...

Dženan Mahmutović – Fijakerista kojem su vožnja i druženje s turistima lijek za dušu

Doživljaj Sarajeva i njegove okoline, turistima i svim gostima grada već duže od jednog vijeka, upotpunjuje vožnja starim fijakerima u Velikoj aleji na Ilidži.

Upustiti se u vožnju fijakerom kroz drvored do Vrela Bosne u dužini od 3,5 kilometra, iskustvo je koje obavezno morate doživjeti i tako osjetiti dašak prošlih vremena. Među čuvarima tradicije je i porodica Mahmutović iz Butmira, koja se već 120 godina bavi ovim poslom. Ljubav prema konjima i vožnji fijakera, Dženan Mahmutović je naslijedio od oca Emina.

– Moja porodica Mahmutović oko 320 godina živi u Butmiru. Pradjedov otac je bio kovač, a i generacije prije njega su bile kovači. Imali su kovačku radnju i ta ljubav prema konjima potječe još iz tog posla. Radnju je naslijedio i moj pradjed. U to vrijeme su se u gradu pojavili službeni fijakeri, a među prvih pet fijakera u privatnom vlasništvu, bio je i onaj od mog pradjeda. Taj fijaker i danas održavamo moj otac i ja.

Dženanov otac, Emin Mahmutović

PRVA SAMOSTALNA VOŽNJA

Dženan se rado prisjeća svoje prve vožnje, koja se desila sasvim spontano, kada je imao samo deset godina. Otac ga je jedne prilike, ni ne sluteći da će Dženan obaviti vožnju do Vrela Bosne, ostavio da čuva fijaker.

– Otac me svakodnevno vodio sa sobom, ali me nikada nije ostavljao samog. I ako bi se to desilo, tada bih samo čuvao fijaker. Bio sam mali, toliko da nisam mogao konju staviti zobnicu da jede, a starije kolege su mi mnogo pomagale. Moram priznati da su prije rata i hajvani, a i insani bili pitomiji. Jedne prilike, sve starije kolege su imale ture, a ja sam ostao sam. I tada se, na nagovor i ohrabrenje turista, desila moja prva, samostalna vožnja.

Kao vrlo dragu uspomenu, iz tog perioda Dženan čuva i jednu fotografiju, koju je za vrijeme rata njegovom ocu poslao bračni par iz Australije uz pismo i poziv da ih Dženan posjeti.

Dženan 1989. i 2019. godine

Mahmutovići su i tokom cijelog rata imali konja, u jednom podrumu su boravili oni, a u drugom njihov konj, koji je s ovom porodicom bio 33 godine.

– S tim konjem sam počeo, a u svakom sljedećem tražio, a i danas tražim njega. Tako mirnog i odanog konja još uvijek nisam našao. Jako nam je koristio u ratu, obavljao je određene poljoprivredne poslove, i za njega smo bili mnogo vezani.

Danas ova porodica imam dva konja, Viktora i Agu. Viktor je s njima dvije godine, a Aga šest. Viktor je učenik i konj kojem Dženan još uvijek u potpunosti ne vjeruje.

– Moramo se prvo dobro upoznati. Kako kažu, konja ste smirili tek kad imate mogućnost da ga svuda dodirnete bez njegove reakcije, a to od Viktora još ne doživljavam. Oko konja ima mnogo obaveza, a to najbolje zna neko ko ih je imao ili još uvijek ima. Često fijakeriste porede s taksistima, ali oni su za nas, ako ćemo iskreno, gospoda.

FIJAKERISTA U ULOZI VODIČA

Svakodnevno se susretne s minimalno 5 različitih ljudi ili grupa, iz različitih zemalja, pa čak i kontinenata. Nema boljih vodiča, kaže nam, od fijakerista. Ovaj posao radi 30 godina i skupilo se mnogo informacija o gradu, turističkim atrakcijama, fijakerima i konjima, koje zanimaju turiste, a koje im Dženan rado prenese tokom 15-minutne vožnje.

– Pričam engleski jezik, tako da sa svakim mogu porazgovarati. Turisti su zadovoljni Velikom alejom i tu se osjećaju lijepo. Od samog starta procijenite da li je neko došao samo da se preveze ili da uživa. Ako je tu da uživa, onda se i ja uključim u to, započnem razgovor i upoznam ga s nekim detaljima koje nigdje ne može saznati.

O svom poslu Dženan priča s mnogo žara i ljubavi. Naglašava da mu je omiljeni dio razgovor s turistima, a zbog raznih anegdota, smijeha i dobre atmosfere u Velikoj aleji ne fali.

– Kroz ovaj posao se susrećemo s mnogo izazova i anegdota. Od kada nam dolaze turisti iz arapskih zemalja, smijeha ne fali. Imaju čudnih zahtjeva, a i pitanja. Oni bi da sjede na krovu, a kada im kažem da je to drvo staro 120 godina gledaju me čudno. Opčinjeni su vodom, pa ponesu vode i polijevaju se u fijakeru, traže i da se brže vozi i slično. Jedan turista me, zamislite, pitao da li sam probao konjsko meso, a drugi da li u šumi prema Igmanu ima lavova i tigrova, pa kao da ne znaju na kojem su kontinentu. Ne zamjeramo im mnogo, najčešće se dobro nasmijemo i trudimo se da im bude ugodno.

Ono što je Dženana u posljednje vrijeme posebno obradovalo, bio je poziv da on i njegovih 20 kolega, idu u svatove. To je, kaže, pravo rijetka situacija, a posljednji put je zapamćena prije 35 godina. Za njega je ovo bio, priča, divan i nesvakidašnji događaj.

– Bilo je to predivno, događaj koji se pamti. Nažalost, pratila nas je kiša, pa nismo mogli pokazati svu raskoš. Samo za te svatove, kupio sam novu opremu, koja se koristi isključivo za specijalne prilike. Inače, otkako sam u penziji, ovom poslu sam se mnogo posvetio. Sve što zaradim dam za fijaker i opremu, jer ljubav prema tome je teško opisati.

LJUBAV PREMA KONJIMA KAO MOTIVACIJA

Fijakeristi najviše posla imaju u ljetnim mjesecima, a već od septembra posla je jako malo. Dženan otvoreno kaže da se od ovog posla, osim velikog zadovoljstva, u njihovoj porodici nikada ništa nije ostvarilo, te da je primoran u zimskom periodu raditi i druge poslove.

– Zaradi se, ali to je para koja jedva da dočeka decembar. Svakodnevno ulažeš, a skoro da sebe u dnevnicu i ne računaš. No, ovaj posao volim i u njemu uživam. Njime liječim dušu. Ta ljubav prema konjima me i motiviše da radim sve ove godine. Volim kada dođu ljudi i hvale naše konje. Kažu kako u Beču, ni Istanbulu čak nema takvih konja, jakih i čvrstih… Jedino što bih volio jeste da se ovaj posao više cijeni i da se bolje poveže s turizmom, te da se bolje promoviše.

Dok bude u snazi, Dženan će raditi ovaj posao, a iskreno se nada da će sin od njegove sestre nastaviti njegovim stopama i da se tradicija neće prekinuti.

Autor: Samila Ivković, Furaj.ba