Gradski orkestar Stolac – muzika koja se daleko čuje

Gradski orkestar Stolac – muzika koja se daleko čuje

Svojim radom uspijevaju skoro nedostižne stvari: zadiviti ljude gdje god da dođu, ali i da uz zvuke trube, trombona, saksofona i gitare rastjeraju sive oblake iznad svog grada brišući granice podjela među ljudima.

Piše: Elma Zećo

Gradski orkestar Stolac svoju priču počeo je pisati davne 1931. godine kada ga osniva grupa entuzijasta, u to vrijeme kao Gradski duhački orkestar, čiji su članovi počeli vježbati pod vodstvom kapelnika Zamole. Nedugo kasnije bili su toliko dobri da su mogli učestvovati na Smotri bosanskohercegovačkih orkestara.

(Stolac, 1932.)

S pravom su ga i građani Stoca počeli percipirati kao jedan od svojih simbola, jer se s vremenom pokazao dostojnim predstavnikom grada širom bivše Jugoslavije, gdje je njegov rad opisivan isključivo riječima hvale.

Duh zajedništva

No, kao i mnoge druge plemenite stvari nije mogao biti jači od loših prohujalih vremena, koja su se odražavala na njegovo postojanje. Gasio se, pa zahvaljujući angažmanu kreativaca ponovo dizao kao feniks iz pepela, s tim da se jedna stvar nije promijenila: orkestar je uvijek okupljao muzičare svih društvenih statusa, etničkih, starosnih, ali i rodnih kategorija, jer je u jednom davnom trenutku, kada su se žene manje eksponirale na umjetničkoj sceni, počeo animirati i talentovane Stočanke.

(2014.)

Ipak, zanimljivo je primijetiti da se u njegovim redovima najveći broj veoma mladih ljudi nalazi upravo u novije vrijeme.

“U kontekstu našeg doba sa svim njegovim karakteristikama razlog za toliko prisustvo mladih ljudi vjerovatno je najvećim dijelom izuzetno stručan rad profesora Zvonke Kneževića, te, također, jednako uvažavanje svih muzičara bez obzira na uzrast i nivo vladanja instrumentom. Pristanak na apsolutnu ravnopravnost po svakom osnovu jedini je, ustvari, kriterij koji članovi orkestra moraju ispunjavati, uz, logično, redovan dolazak na probe i organizovane nastupe. Ovdje mladi ljudi nauče čitati note i svirati instrument potpuno besplatno, dijelom su atraktivnih gostovanja na različitim događajima, pa i ne čudi što je u gradu stvar prestiža biti članom jednog ovakvog kolektiva”, pojašnjava Alen Turković, predsjednik Izvršnog odbora Gradskog orkestra Stolac, koji nastupa širom zemlje i regiona. Gdje god da dođu njegovi muzičari ljude osvajaju kvalitetnom izvedbom dobijajući zauzvrat laskave kritike – veliki podstrek za još produktivniji i predaniji rad, ali i nove poduhvate.

(2014.)

“Ogroman je broj pozitivnih reakcija, ali je upečatljiva konstatacija Geira Soluma, umjetničkog direktora Trondheim Simphony Orchestra i člana Norveške kraljevske filharmonije, koji je posjećujući nas više od deset puta rekao da je obišao svijet, ali da nigdje nije vidio toliki entuzijazam i pozitvnu energiju kao u našem orkestru”, govori Alen, u Stocu poznat i kao tvorac brojnih ukrasnih dekupaž predmeta kao i umjetnina rađenih tehnikom slikanja na alu foliji.

“Volimo reći da je orkestar od svog postanka bitan valer u stolačkom koloritu i da je pečat jednog gradskog štiha”, ističe, nastavljajući: “Ako uzmemo u obzir da je kultura izvan margina društva, možda je njegovo postojanje danas važnije nego ikada prije baš zbog toga što predstavlja apsolutni antipod svemu onome što se oko njega dešava. Od ogromnog je značaja da se slika Stoca malo oboji i pokaže da u gradu uspješno djeluju organizacije koje ‘glođu’ zidove podjela i netolerancije.”

Univerzalni jezik muzike

Repertoar Gradskog orkestra Stolac je veoma širok. Čine ga, između ostalog, hitovi domaće, regionalne i svjetske muzike, kako ga opisuje naš sagovornik, od Divanhane do Nirvane, od Merlina do Zeppelina. Aranžmanski je prilagođen orkestarskoj vrsti izvođenja različitih muzičkih žanrova privlačeći uvijek veliki broj ljudi na nastupe, neovisno o mjestu gostovanja.

(Stadion Bilino polje u Zenici, 2013.)

“Nastupajući članovi orkestra imali su priliku da iskuse koliki su domeni kulture u povezivanju ljudi i koliko muzika kao univerzalni jezik znači onima koji je izvode i onima koji je slušaju, zato maštamo o vremenu kada će se kulturi vratiti u društvu mjesto koje zaslužuje. Kada se to ostvari, sve druge stvari od kojih zavisi kvalitet stvaralaštva će se lako rješavati”, zaključuje Alen Turković.