U aristokratskom, bogatom dijelu Pariza, od 19. stoljeća čuva se oaza u kojoj je živio jedan od najvećih svjetskih pisaca svih vremena – Onore de Balzak.
Pariz čuva uspomene na one koji su se zlatnim slovima upisali u vječnost. Tako je Grad Pariz 1949. godine kupio kuću u kojoj je živio duhovni začetnik evropskog realizma i koja je sada jedan od tri gradska književna muzeja, zajedno s Maison de Victor Hugo i Musée de la Vie Romantique (George Sand). To je jedina od mnogih Balzacovih rezidencija koje još uvijek postoje i jedna od kuća koja je vrlo popularna među ljubiteljima književnosti koji posjećuju taj grad.
Tako je bilo i u našem slučaju. Mladi studenti književnosti obreli su se u ovom čuvenom gradu i tražili pečate koje su u Parizu ostavili slavni pisci. Gdje su pili kafu, gdje su živjeli, i na koncu – gdje sada počivaju.
Između ostalog, posjetili smo Balzakovu kuću koja je smještena rezidencijalnoj četvrti Passy, odnosno u 16. pariskom arondismanu na adresi Rue Raynouard 47. Do kuće vode linije metroa i brzog voza RER, a najbliže stanice su Passy, na kojoj smo mi izašli, i Avenue du President Kennedy. Kuća je otvorena svakodnevno, osim ponedjeljkom i praznicima; a ulaz u kuću je besplatan, iako se za njegove privremene izložbe naplaćuje naknada. Svakog 1. u mjesecu besplatan je ulaz u sve pariske muzeje, pa i na te izložbe.
Skromna kuća sa svojim dvorištem i vrtom nalazi se u blizini Bois de Boulogne, čuvenog parka Bulonjska šuma. Pobjegavši od vjerovnika, Balzac je iznajmljivao gornji sprat ove rezidencije od 1840. do 1847. godine pod imenom svoje domaćice (gospodin de Breugnol).
Balzacov petosobni stan nalazio se na zadnjem spratu, na tri razine, i kao i danas izlazio je u vrt. U ovoj kući, Balzak je napisao La Comedie humaine i neke od svojih najboljih romana, uključujući La Rabouilleuse, aferu Une ténébreuse i La Cousine Bette. Iako je spisateljev namještaj raspršen nakon smrti njegove udovice, u muzeju se danas nalaze Balzacov pisaći stol i stolica, njegov tirkizni štap Lecointea (1834), čajnik za čaj i lonac za kafu koji mu je dao Zulma Carraud 1832. godine.
Muzej također sadrži dagerotip Balzaca iz 1842. godine Louis-Augustea Bissona, crtež Balzaca autora Paula Gavarnija (oko 1840), pastelni portret (oko 1798) Balzacove majke Laure Sallambier (1778–1854), portret u ulju (oko 1795-1814) njegova oca Bernarda-Françoisa Balzaca (1746-1829) i grafike renomiranih umjetnika iz 19. stoljeća, među kojima su Paul Gavarni, Honoré Daumier, Grandville i Henry Bonaventure Monnier.
Od 1971. godine u prizemlju kuće nalazi se biblioteka autorovih rukopisa, izvornih i narednih izdanja, ilustracija, knjiga s Baltacovim bilješkama i potpisima, knjiga posvećenih Balzacu i drugih knjiga i časopisa iz tog razdoblja.
Kuća je obnovljena 2012. godine kako bi udovoljila trenutnim standardima i sada ima moderniji izgled.
Osim što je u njoj živio Balzac, kuća je također značajna po temeljnim šupljinama koje su krhotine keramike identificirale kao nekadašnja staništa troglodita datirana u doba kasnog srednjeg vijeka. Ova iskapanja, međutim, nisu otvorena za javnost.
Inače, Balzac je rođen u francuskom gradiću Toursu 20. maja 1799. godine, a do smrti je živio upravo u ovoj rezidenciji u Parizu, do 18. augusta 1850. godine). U francuskoj književnosti ima izuzetan značaj zbog toga što je kroz svoja djela prikazao više od 2.000 likova iz svih slojeva francuskoga društva te ekonomske, političke, socijalne i kulturne uslove svoga doba.
U Parizu je završio pravo, ali posvetio se književnosti. Počeo je pisati u dvanaestoj godini pokušavajući u Parizu napraviti brzu karijeru. Roditelji su se protivili, ali on je nastavljao, iako na samom početku nije bio ni zapažen. Put do njegovog književnog uspjeha nije bio jednostavan. Mijenjao je poslove, i u želji da stekne popularnost i društveni ugled, zadužio se i u dugovima ostao do kraja života.
Neumorno je radio 16 – 17 sati dnevno, i sedmicama se nije micao iz sobe. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, obećane, a nenapisane romane. Njegov život bio je pun životne borbe s jedne i neobuzdane energije s druge strane. Oženio se 1850. godine, nekoliko mjeseca prije smrti. Još za života je postao slavan pisac, a njegov plodan rad zaustavio se iste godine u velikoj borbi između života i smrti.
S. Hodžić, Furaj.ba
