Svaki kutak bosanskohercegovačke prošlosti nudi stvaralaštvo od posebne vrijednosti i značaja. Obilazeći ih čovjek samo poželi da je mnogo više učio o davnim vremenima i graditeljima koji su ih oblikovali svojim svjetonazorom.
Tekst i fotografije: Elma Zećo
Možda se o njemu ne govori koliko o drugim volšebnim objektima Gazi Husrev-begove zadužbine, no, Hanikah, prvobitno derviška tekija halvetijskog reda, skoro pa je neponovljivo boravište na kojem su se kroz vijekove preplitale energije veličanja Boga, spajanja s krajnjom Stvarnošću, podučavanja i umjetničkog stvaralaštva. Nije nikakvo čudo što i danas privlači sufije, iako je njegov opći koncept promijenjen, te renomirane obrazovne ustanove i umjetnike koji upravo na ovom mjestu organizuju svoje promocije i izložbe.
Duh sufijske misli
Hanikah, što se može prevesti kao okupljalište derviša, doima se jednostavnim. U tome leži njegova ljepota, pomislili bi ljubitelji praktičnih arhitektonskih rješenja oplemenjenih kreativnim idejama. Sagradili su ga dubrovački majstori. Vani dominira klesani kamen, prozori sa zaobljenim gornjim ivicama koji poput umjetnina ukrašavaju zidove, dok nekoliko stepenica vodi do visokih ulaznih vrata od drveta pružajući pogled na prostrani centralni dio objekta staklenog krova.
Dođete li u vrijeme organizovanih događaja, sa svih strana vidjet ćete postavljene umjetničke radove. Prostiru se duž izduženog predvorja okruženog vitkim preko tri metra visokim stubovima povezanim krasnim lukovima i drugim prostorijama. U njegovom dnu pažnju plijeni i mala fontana, a iza nje još jedna vrata starinskog tipa. Nerijetko tako Hanikah vrvi od posjetilaca privučenih smjelošću i kreativnošću priznatih autora.
Već s lijeve strane ulaznih vrata, ulaskom u zaklonjeni dio, kriju se vrata semahane, prostorije u kojoj se održava sufijska ceremonija –zikr. Derviši i ljudi naklonjeni sufizmu u ovoj sobi ispunjenoj mirom i zastrtoj ćilimima, s izgrađenim mihrabom – mjestom na kojem stoji predvodnik molitve, zajedno slave Boga i razgovaraju o njemu. To je, s aspekta namjene, jedino mjesto koje je ostalo u duhu starih vremena Hanikaha, kojeg je 1531. otvorio Gazi Husrev-beg.
Sandžak-beg Bosanskog sandžaka raspolagao je velikim imetkom kako zbog porodičnog naslijeđa tako i zbog posjeda darovanih mu za postignute vojničke uspjehe i pokazanu hrabrost. Rodom iz Bosne, i njegov otac bio je sandžak-beg na području Egejske Makedonije, dok je po majci, kćerki sultana Beyazida II, bio vezan za osmansku sultansku familiju. Svi ti prihodi omogućili su mu izgradnju vrijednog vakufa lociranog na Baščaršiji za čijeg je upravitelja postavio oslobođenog roba, vojvodu Murata. Kako je i sam bio naklonjen sufizmu opredijelio se za Hanikah halvetijskog reda, kojem su u to vrijeme najčešće pristupali intelektualci, pripadnici uleme, a simpatisali su ga također sultani i drugi državnici. U Hanikahu su, prema uputama Gazi Husrev-bega, mogli biti samo ljudi cijenjeni u društvu po svom iskrenom vladanju. Kada je umro posljednji pripadnik halvetijskog reda, šejhom su bili imenovani i pripadnici nakšibendijskog derviškog reda.
Hanikah kroz vrijeme
Nešto više od dva vijeka kasnije, tačnije 1779. godine, koncept Hanikaha je promijenjen čime postaje Gazi Husrev-begova hanikah medresa, da bi 1921. prestao s radom bivajući ujedinjen s Gazi Husrev-begovom medresom, koja i danas postoji i predstavlja izuzetno kvalitetnu srednjoškolsku obrazovnu ustanovu u Sarajevu.
Derviši, učenici, šejhovi i profesori su u Hanikahu i Hanikah medresi prepisivali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku djela iz različitih oblasti od čega se uspio do danas sačuvati znatan broj primjeraka. Ipak, teško je bilo sačuvati prvobitni izgled Hanikaha. Požari i zemljotresi nisu ga štedjeli kroz vrijeme, a i obnavljanjem su vršene arhitektonske preinake gubeći tako brojne tragove umjetničke koncepcije izvorne gradnje. Iako su postojale pojedinačne težnje i želje da se Hanikah arhitektonski približi svom prvobitnom izgledu, to nikada nije urađeno. Posljednja, temeljita restauracija Hanikaha urađena je 2000. godine pod vodstvom arhitekte Nedžada Kurte. U dogovoru s čelnicima Gazi Husrev-begovog vakufa zaključeno je tada također kakvu je funkciju najbolje dodijeliti ovom mjestu, odnosno da ona bude dvojaka: svjetovna i duhovna. Podsjećajući svojim izgledom na galerijske prostore, postao je mjesto susreta poštovatelja umjetnosti i izlagača raznolikih kreativnih radova, intelektualnih druženja, obilježavanja značajnih datuma u historiji islama, dok je jednim važnim dijelom zadržao i svoj neuništivi sufijski kosmos. Upravo u tome se krije čar Hanikaha, kojim struje vještine misticizma, racija i umjetnosti.
