Moja je kći diplomirala u vrtiću

Kao što je to običaj za predškolce u Japanu, završna vrtićka svečanost bila je vrlo formalna, vrlo dostojanstvena i na trenutke vrlo emocionalna. Osim djece i teta, priredbi su prisustvovale sve mame i svi tate (na običan radni dan!), što pokazuje da je to događaj koji se ne propušta.

Moja promocija na fakultetu tamo negdje devedeset i neke nije bila ni približno tako elegantna i šik kao ovo. Da barem jest – osjećala bih se mnogo važnije.

Ushićena sam. Naša je Mala nakon tri godine završila vrtić – diplomirala, ni manje ni više! Banzai!

Velik je to događaj zbog kojeg mi ovih dana svi čestitaju, kao da smo i Mala i ja maltene osvojile neko prvenstvo.

Na priredbi klinci su primili ‘zlatne’ medalje u obliku zečića i diplome u elegantnom ‘kožnom’ crvenom uvezu. Dobili su i hrpu poklona, a na kraju su zajedno s mamama i tetama nastavili oproštajno slavlje u vrlo otmjenom restoranu čiji je interijer podsjećao na kvazi-Versailles (pitam se čija je to bila ideja, no čudne mješavine stilova na takvim mjestima Japancima iz nekog razloga djeluju vjerodostojno).

 

Puno se pjevalo, recitiralo, smijalo i tu i tamo zasuzilo (uglavnom mame). Fotografiralo se, snimalo i poziralo. Prisjetili smo se mnogih lijepih i nekih manje lijepih stvari. U ove tri godine maleni su toliko toga naučili da im stvarno treba čestitati. Pristojno pozdravljaju i disciplina im je itekako dobro poznat pojam. Odlično crtaju, vješto presavijaju origami i prave ukrase od raznih materijala. Mnogi već čitaju i pišu sva slova, a naučili su i nešto engleskih riječi. Pred neki mjesec održali su za nas mame pravi pravcati čajni obred! Oni su mali, ali su veliki, i sasvim su spremni za školu.

Svaka čast i tetama. Skidam im kapu i odajem priznanje na uloženom trudu i radu. Domo arigato gozaimashita. Nisam se uvijek slagala s njihovom odgojnom filozofijom, ali konačni rezultat je impresivan, barem u našem slučaju. Naša se Mala u tri godine iz stidljive male gusjenice razvila u lepršavog leptirića, aktivnog i blagoglagoljivog. Moje Fumiko i Yukiko vele: zvuk štima, ali slika ne – Mala govori japanski kao rođena Japanka!

Odahnula sam i ja. Zajedno s Malom, diplomirala sam u vrtiću. Koliko pročitanih i odgonetnutih pisama i nota! Koliko odrađenih sastanaka, dežurstava, priredaba i izleta! Koliko prijeđenih kilometara oko ekvatora na biciklu, po kiši/vjetru/vrućini/snijegu! Koliko nesporazuma na dnevnoj bazi i vožnji na dva kolosijeka s tetama – moji su ‘biseri’ zacijelo ušli u legendu vrtića, ali baš me briga, već sam se pretvorila u debelokošca. I zato, sretna sam i ispunjena! Olakšana, također. Konačno malo na praznicima, upravo na vrijeme da u lirskom zanosu promotrim trešnjin cvat i udahnem malo zraka prije sljedećeg velikog događaja. A to je, naravno…

 

Škola!!! Što i kako radimo pripremajući se za taj novi veliki korak, koji nam slijedi početkom travnja i samo je logičan nastavak svega što smo dosad pregrmjeli, raspisat ću se uskoro. Također, zašto je travanj u Japanu najokrutniji mjesec, te kako se u ovo doba rastanaka i novih susreta nosim sa svojim pomiješanim osjećajima.

 

Sanja Željeznjak, Furaj.ba

 

ČITAJ VIŠE

Prijavite se na naš newsletter

Klikom na "pošalji" pristajete da Vam šaljemo naš newsletter

povezani tekstovi

Skip to content