Neka se sarajevska pozitivna priča nastavi

    Neka se sarajevska pozitivna priča nastavi

    Ne sjećam se da sam od 1984. godine i Olimpijade u Sarajevu, imao više poziva i poruka od prijatelja iz cijelog svijeta.

    Veselo i uz spektakularan vatromet hiljade građana i posjetilaca Sarajeva dočekali su Novu 2017. godinu na Trgu Bosne i Hercegovine, gdje su posljednje sekunde 2016. odbrojavali uz regionalnu muzičku zvijezdu Dinu Merlina ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

    Dočekasmo i  tu Novu 2017. godinu. Kakva će biti, hoće li biti bolja ili gora od prethodne, mi to ne možemo znati. Ali dobrim dijelom možemo uticati. Vlastitim viđenjem, vlastitim mišljenjem i vlastitim nadanjem. Vjerujem da svi želimo bolju i da su sve naše nade usmjerene u tom pravcu. Ali da li su i naše misli iste? Ili bar slične?

    Polemisalo se proteklih dana veoma mnogo o Novogodišnjem koncertu Dine Merlina u Sarajevu. Većina ljudi je raspravljala o količini novca koja je obezbjeđena za taj spektakl. Neki su bili za, neki su bili grlati protivnici, a neki mediji su opet svu tu halabuku iskoristili da Sarajevo prikažu u najmanju ruku kao sjedište ISIL-a, u kojem je zabranjeno grljenje i ljubljenje na javnim mjestima, kao i točenje bilo čega što podsjeća na alkohol.

    A onda se dogodio spektakl. Ne sjećam se da sam od 1984. godine i Olimpijade u Sarajevu, imao više poziva i poruka od prijatelja iz Bosne i Hercegovine ali i inostranstva. Ljudi su se raspitivali, tražili smještaj, rezervisali, jer su željeli da budu gosti našeg grada i da prisustvuju sigurno najljepšem i najboljem dočeku Nove godine na Balkanu. I uopšte nije bitno da li je bilo desetak hiljada ljudi ili pedesetak hiljada ili sto hiljada kako su pojedini mediji izvještavali. To je stvar procjene, ali je bitno da smo imali spektakl u gradu, da se pokazalo da Sarajevo ipak nije Teheran, kako vole da ga nazivaju i da se ništa manje kuhanog vina nije prodalo nego u Beogradu, Zagrebu ili Budimpešti. I da nije bilo nikakvih incidenata, da su ljudi plesali i zabavljali se uprkos minusima u zraku ili na tekućim računima. Tu večer su ljudi sve svoje probleme ostavili na kućnom pragu i otišli da budu dio jedne prelijepe večeri.

    Isto tako, ne sjećam se, da sam od narodnih veselja u obliku predizbornih skupova vladajućih partija, vidio više autobusa iz Zenice, Tuzle, Bihaća, Gozažda, Mostara ali i autobusa iz gradova do kojih ove partije ne mogu da dobace, kao što su Dubrovnik, Zagreb, Karlovac, Beograd, Novi Sad… Sarajevo je zaista te večeri bilo čarobno. I ne samo te večeri nego i nekoliko dana prije a i sinoć kada me je na ulici zaustavilo nekoliko grupa ljud,i da me pitaju za neki objekat ili restoran, a naglasak i govor ih je odavao da nisu iz Bosne i Hercegovine.

    Znaju se pravi krivci

    I to je pozitivna priča iz našeg Sarajeva. I zašto tu pozitivnu priču ne bi i nastavili u ovoj godini? Zašto uporno vidimo sve crno i loše i zašto nam je važnije koliko je para dobio pjevač, a u isto vrijeme niko ne razmišlja o tome koliko su prošle godine potrošili oni koji su smješteni u udobnim kancelarijama iza Dinine pozornice. Zašto Dino treba da brine za penzionere, bolesne i nezaposlene a da ne brinu oni koji su dobili legitimitet od istog tog naroda i koji su više nego dobro plaćeni da to rade? Zašto nam je za sve loše uvijek krivac neko drugi? A znaju se pravi krivci.

    Bio bih najsretniji na svijetu kada bi se ova pozitivna priča i nastavila. Da budemo svi bolji. Da budemo manje zavidni i manje oštri prema nekome ko je svoj novac pošteno i vlastitim trudom zaradio. A da tu oštrinu pokažemo onim pravim krivcima. Dino nije svoju djecu zaposlio bez konkursa po raznim institucijama. Dino ne diže kredite za plate svojih uposlenika, Dino ne gradi autoputeve (doduše ne grade ni oni koji trebaju), Dino nije krivac za sve više narodnih kuhinja, niti je kriv što ovi izabrani ne mogu ništa da se dogovore, uprkos bezbrojnim ručkovima i večerama koje smo zapravo mi platili. Niti je kriv što gospoda na nove automobile potroše dvadeset puta više para, nego što je koštala organizacija ovog koncerta.

    Koncerta koji je pokazao da je Sarajevo glavni grad jedne države. Koji je pokazao da u ovom gradu žive sasvim normalni i obični ljudi kao u bilo kojem drugom evropskom gradu i koncerta koji je vratio Sarajevo u medije u pozitivnom smislu.

    U svijet sa nečim pozitivnim

    A kad smo zadnji put otišli u svijet sa nečim pozitivnim?

    Sjeća li se ko?

    Volio bih da i društvene mreže počnemo koristiti za širenje pozitivnih stvari. Da vidimo sliku dječaka iz Kikinde koji je najbolji matematičar na svijetu u 2015 godini, da vidimo genija u programerstvu iz Visokog , slike sarajevskog taksiste koji spašava pse lutalice, znamo li uopšte kako izgleda mladi naučnik porijeklom iz BiH koji je imao čast da bude među 105 svjetskih naučnika koji su primili „Predsjedničku nagradu za mlade naučnike i inžinjere“ od strane predsjednika Obame? Znamo li kako se zove i kako izgleda docentica na Farmaceutskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, dobitnica  ovogodišnje nagrade Danubius Young Scientist Award za najboljeg mladog naučnika iz Bosne i Hercegovine. Znamo li odakle su i kako izgledaju i kojim sportom se bave najbolji mladi sportisti iz BiH?

    Uglavnom ne znamo.

    Ali znamo kome Dino nije platio kafu.

    Tu smo prvaci svijeta.

    Kao što ni ne znamo (a zapravo znamo) koliko otkucava onaj semafor u Ferhadiji budžetskog novca svake sekunde.

    Zar nije konačno došlo vrijeme da se nakon 25 godina počnemo malo baviti i sa pozitivnim stvarima? A da one koji su nas doveli na nivo jedne od najsiromašnijih država Evrope počnemo ignorisati. I njihov govor mržnje koji im obezbjeđuje nove četiri godine vlasti.

    Pa i da ih bar nekad kaznimo na izborima.

    Izvor: Al Jazeera