Nermin Memić – I bez ruke super plivač

Nermin Memić – I bez ruke super plivač

Kada se prije nešto više od godinu dana učlanio u Plivački klub ”Spid”, Nermin Memić nije imao nikakve takmičarske ambicije. Želio je isključivo doprinijeti boljem zdravlju nakon teške saobraćajne nesreće u kojoj je izgubio ruku.

Ipak, nije dugo trebalo da trener Amel Kapo uvidi njegove plivačke kvalitete i predloži mu učešće na takmičenjima, kojih je sada već iza Nermina značajan broj.

Teško ko može vjerovati da je za kratko vrijeme toliko napredovao, vraćao se kući okićen medaljama iz Beograda, Splita, Zadra, Zagreba, a pogotovo da se već uspio približiti normi za olimpijadu 2020., te normi za evropsko prvenstvo u Dublinu u augustu tekuće godine.

”Moj cilj je plivati 100 metara tehnikom delfin, jer mi to ide najbolje. Vrijeme koje se traži za prvenstvo je 1,37, a ja sam već sada na 1,38”, govori nam.

Iako se njegova sportska pričala izrodila sticajem okolnosti, intenzivno je doživljava i želi da ona što duže traje.  Zato čini sve. Ne propušta treninge: poslije posla pliva, a potom slijedi solo trening u teretani radi održavanja kondicije.

Protezu za ruku, kaže nam, skoro da ne nosi. Ona je tu iz vizuelnih razloga, a njemu je važniji komfor u kojem uživa upravo zahvaljujući samopouzdanju koje je izgradio trenirajući plivanje.

Velika je sreća da je Nermin uopšte ostao živ, no uprkos težini nesreće kada je s kamionom sletio u provaliju duboku 200 metara, reći će, ostao je isti – i dalje se od srca smije i šali.

”S kamionom sam se ujutro spuštao s Igmana prema Krupcu. Bilo je ljeto, ali naletio sam na val kiše i kamion je proklizao u jednoj krivini. Okrenuo sam se i izletio s ceste. Ne sjećam se ničeg, osim dijela kada dolazi do problema. Ustvari, taj dan moja jedina nesreća je bila što su mi uslovi na putu promijenili smjer kretanja. Sve drugo je bila sreća. Na susjednom brdu je bio pastir sa svojim kravama. Nazvao je policajca kojeg poznaje iz Trnova i koji je prvi sišao do mene. Bio sam priklješten, visio sam – tijelo mi je bilo vani, a noge unutra. Policajac je bio snažan i u mogućnosti da me izvuče iz provalije do kola Hitne pomoći. Sretna okolnost je također bila što je na Koševu tog dana bila najjača postava hirurga, tako su mi ispričale medicinske sestre”, kaže Nermin, koji je prvi put kratko bio budan 15 dana nakon nesreće.

Poslije drugog buđenja, ugledao je majku pored sebe. Objasnila mu je šta se desilo. Ali tada još niko nije spominjao gubitak lijeve ruke, niti je Nermin osjećao da mu nešto nedostaje. Dugo je trebalo proći vremena i nakon samog saznanja da prestane osjećati ruku.

”Na pozitivan tok oporavka uticalo je cijelo moje okruženje. Pored porodice podrška su mi bili šef Vedad i direktorica Adisa. Bilo mi je lakše kada sam vidio da imam ljude na koje mogu računati.”

Nermin i danas radi u firmi u kojoj je bio zaposlen kao vozač kamiona, samo sada obavlja administrativne poslove. On želi napredovati kako u poslu tako i u sportu. Da treba vjerovati da može, učinili su mnogi takmičari s težim invaliditetom. Nevjerovatno ih je bilo posmatrati s kakvom voljom plivaju želeći što bolji uspjeh. Tada je shvatio da za čovjeka kojeg nose želje nema prepreka. Zato on nastavlja da sanja svoje snove idući sigurnim koracima ka boljoj budućnosti.