Niko ne bi trebao krenuti na put bez novca dovoljno za jedan...

    Niko ne bi trebao krenuti na put bez novca dovoljno za jedan telefonski poziv

    Boris Perišić je nomad modernog doba. Najsmiješnije mu je, kada u administartivnim dokumentima pročita: “stalno mjesto prebivališta”, jer on ga nema. Ovaj mladi tridesetjednogodišnji Sarajlija već skoro deset godina radi kao turistički vodić na dva kontinenta. Tokom proljetno-ljetne sezone, od aprila do oktobra živi u Evropi gdje kao turistički vodić uradi desetine tura, a drugi dio godin eprovede u Americi baveći se promocijom evropskog turizma. O svom odrastanju, mjestima koja vrijedi vidjeti i turistima govori za portal Furaj.ba.
    boris-perisic-fotka-6

     

    Borise, da li si kao dijete maštao o ovoj karijeri? Je li tvoje odrastanje bilo obilježeno putovanjima?

    Pa, i ne baš. Odrastao sam u porodici gdje je otac bio slikar, a mama profesorica istorije umjetnosti. Danas se ne sjećam, ali mislim da sam tada sanjao da postanem neki opasan režiser. Moje odrastanje je bilo super, ali na drugačiji način. Coolerske osamdesete, bezbrižno olimpijsko Sarajevo, ali onda se desila ta tragična epizoda zvana rat koja me zajedno sa ostalih dva miliona Bosanaca i Hercegovaca poslala u izbjeglištvo. Prvo smo jedno vrijeme živjeli u Češkoj, zatim se preselili u Belgiju gdje sam se i školovao, a svoj prvi posao sam dobio u Španiji. No, zasigurno promjena tri države u pet godina je kod mene razvila veliku mogućnost prilagodbe i na neki način me logikom gurnula, da se tako izrazim, u ovu profesiju.

    Već jako dugo radiš ovaj posao koji zasigurno nema uobičajno radno vrijeme, a ni mjesto.  Koje su  mane, a koje prednosti? 

    Prednosti i mane ovog posla su iste u neku ruku. Stalno biti na putu je interesantno i uzbudljivo, ali kada jednom vidiš sve glavne gradove u Europi poželis da bar malo ostaneš na jednom mjestu. Vjerojatno je najveća mana to što kada ja imam najviše posla svi idu na godišnje odmore, a kada svi rade punom parom, ja imam vremena na pretek. Kombiniranje privatnog života ne ide lako sa ovom profesijom.

    Da li si se nekada našao u nekom kulturološkom obrascu koji nisi poznavao i koji te, na neki način šokirao? 

    Mislim da smo svi mi koji smo odrasli u Sarajevu otvoreni prema različitim kulturama i da  upravo radi toga se nikad nisam našao u kulutrnom obrascu koji mi je skroz nepoznat. Nisam bio u Aziji, pa ne znam da li bi me tamo na Dalekom Istoku nešto posebno iznenadilo.

    Godišnje uradiš nekolicine tura i sreteneš stotine ljudi. Postoji li neka smiješna situacija koja ti se dogodila na putovanjima? 

    Prvo što mi sada pada na pamet jeste da se jednom prilikom na kružnoj turneji po Španiji sobni sef nije mogao otvoriti. Uvijek savjetujem turistima da pod ključem drže svoje osobne dokumente i novac. Na toj turi jedan bračni par me je poslušao, ali više nisu mogli da otvore sef, a mi smo hitno morali nastaviti put. U bezizlaznoj situaciji odlučili smo ponjeti kompletan sef sa sobom. Zamislite samo lice recepcionara kada smo se pojavili u sljedećem hotelu sa sefom iz kojeg nismo mogli da izvadimo pasoš!

    Turisti su nekad kao mala djeca, krenu na odmor, u obilzak novih mjesta, žele da se odmore od svakodnevnice, spoznaju nešto novo i često ostave sve svoje probleme kući, opuste se i ne razmišljaju, tako da svake godine bude raznih smiješnih situacija.

     

    S obzirom da živiš na dva kontinenta paralelno, možeš li nam reći koje su, prema tvom mišljenju največe razlike između evropskog stila života i američkog? 

    U Americi se jednostavno mora ići autom svugdje. Zaista je rjetkost da u nekom gradu možete prošetati što je velika razlika u odnosu na evropske gradove. To su velika prostanstva i ljudi su općenito mnogo ljubazniji nego na starom kontinentu. Ipak nama Europljanima nekad to izgleda čudno.

    Na oba kontinenta postoje stereotipi kako vidimo jedni druge i meni je iskreno to najzanmljivije. Europljani misle da su svi Amerikanci glupi i debeli, a s druge strane Amerikanci nalaze Europljane prljavim i arogantnim.

     

    Za ljude koji ne žive klasičnim načinom života, odnosno za one koji nemaju baš stalno mjesto prebivališta,  često se smatra da nisu povezani emotivno niti sa jednim mjestom. Da li je to i kod tebe slučaj? Postoji li grad ili gradovi koje smatraš „svojima“?

     To baš i nije istina u mom slučaju. Prije svega, ja sam vezan za  Sarajevo, grad u kojem sam se rodio i odrastao, mislim da je to normalna pojava. Drugi gradovi gdje sam proveo mnogo vremena radeći i učeći i koje smatram svojima su Antwerpen, Malaga i Atlanta, najviše zbog meni bliskih ljudi koji su tamo. Grad ne čine samo zgrade i ulice, ono sto nas veže najviše za neko mjesto su obično ljudi.

    Veliki broj tura koje radiš su kružne, što znači da nekada provedeš samo dan ili dva u nekom gradu i onda nastavljaš dalje. I tako mjesecima. Da li ti se nekad dogodilo da si se probudio u krevetu i nisi znao gdje se baš tačno nalaziš?

     Kada sam tek počeo raditi to mi se dešavalo redovno, ali sada već dosta rjeđe. Mislim da sam se navikao. Prvih godina, putovanja mjesecima bez pauze i sa kratkim zaustavljanjima su neizbježno donosila da mi se to dogodi svake sedmice. Sada samo dva do tri puta godišnje. Što je uspjeh, zar ne?

    Da li nakon svih „poslovnih“ putovanja poželiš putovati u svom ličnom aranžmanu? Koje gradove ti smatraš svojim ličnim najdražim izborom?

    Ha ha ha. To je dobro pitanje. Zapravo je svake godine isto. Kada se završi sezone ja jedva čekam da dođem u Ameriku i provedem barem mjesec dana na jednom mjestu. No, nakon tih mjesec dana jednostavno me nešto počne opet pokretati i ja jedva čekam da krenem na put. Valjda je to neko nomadstvo u krvi. Za mene top tri grada koja zasigurno vrijedi vidjeti su Miami, Marakesh i Lisabon.

    Bez čega niti jedan putnik ne bi trebao krenuti na putovanje?

    Bez pasoša, novca dovoljno za jedan telefonski poziv i malo zdravog razuma :).

    Zamislimo da te turista, koji je prvi put u BIH, pita šta je nabitnije za vidjeti u pet dana. Šta bi odgovorio?

    Sarajevo, naravno (smijeh). Ne mogu pobjeći od onoga šta jesam. Zaista se radi o predivnom evropskom gradu. A zatim bi sigurno vrijedilo obići sve prirodne ljepote naše države.

    Koji su tvoji planovi za budućnost? 

    Već deset godina se bavim radom u turizmu i poznajem manje ili više sve zemlje Europe. Turizam je jedna od najačih grana Evropske ekonomije i u poređenju sa ostatkom svjetkog tržista i dalje  smo najposjećeniji kontinent. Od ove godine želim da se fokusiram na promociju turizma u našoj zemlji kroz organiziranje edukativnih i tematskih tura. Želim da stranim turistima ponudim kvalitetno i drugačije iskustvo od ostalih klasičnih turističkih ponuda u Evropi.

    Prema podacima svjetske turističke organizacije BiH je treća zemlja u svijetu po porastu procenta posjeta. Još uvjek smo neotrkivena i egzotična destinacija puna prirodnih i kulturnih bogatstva. I ja nas, kao takve želim predstaviti svijetu.

     

    Jasenka Prajlija Jaganjac, Furaj.ba