Pekara Kraljevac – 108 godina ljubavi na prvi zagriz!

Pekara Kraljevac – 108 godina ljubavi na prvi zagriz!

Odmah nakon što je veliki požar 11. novembra 1911. uništio veći dio nekadašnjeg gradskog jezgra u Visokom, Mustafa Šahinović u svojim dvadesetim otvara pekaru Kraljevac, koja će u takvim okolnostima, u gradu koji je pretrpio veliku materijalnu štetu, značiti samo jedno: život je pronašao način da se rodi. Sigurno tada niko nije ni slutio da će mala obrtnička radnja jednoga dana postati tradicionalna dragocjenost grada.

Stare tajne pekarskog zanata

U počeku je pekara Kraljevac imala malu proizvodnju, tek nekih tridesetak okruglih hljebova i oko pedesetak somuna koje su kupovale imućnije mušterije iz komšiluka. No, svaki pazarni dan, što je tada bio ponedjeljak, prvom pekarskom majstoru Risti Bujaku predstavljao je  izuzetan izazov. Potražnja je bila pet puta veća nego obično, no on je uspijevao uvijek održati kvalitet.

Atmosfera ispred pekare

Visočani su dolazili i po aščijske specijalitete, a donosili su i svoje kod kuće spremljene proizvode na pečenje. U pekari i ispred pekare širili su se mirisi koji bude sva čula posebno u danima vjerskih praznika, jer bi vrijedne Visočanke odlučile u velikom broju da pekari povjere pečenje njihovih baklava, ružica i lutmi.

Nije dugo trebalo da se za pekaru Kraljevac pročuje i dalje od Visokog, pa u nju počinju svraćati putnici i trgovci.

“Pekara je danas poznata kao najstarija pekara koja kontinuirano radi već 108 godina. Kupci dolaze iz svih dijelova grada, jer su način rada, pečenja, recept za tijesto, a samim time i specifičan okus i miris proizvoda, ostali decenijama isti”, kaže Mahir Šahinović, Mustafin praunuk.

Ćamil Šahinović

Decenijama su znanje i tajne o spravljanju pekarskih specijaliteta ostajali samo u krugu onih koji su ovdje završavali svoj zanat. Kod majstora Riste zanat je izučio Ahmet, sin Mustafe Šahinovića, a on je za rad u pekari pripremio svog brata Ćamila, koji je 1941., s nepunih 17 godina, otišao na rad i obuku u Njemačku. Dvije godine kasnije položio je majstorski ispit za pekara-slastičara u Essenu pred komisijom koju je sačinjavalo 50 majstora pekarskog ceha Rurske oblasti. Po povratku u rodni grad sa sobom je donio spoznaje o novim dostignućima u pekarstvu, a zajedno sa suprugom Eminom neprekidno je u pekari Kraljevac radio od 1950. do 1988. Ambijent pekare znatno je izmijenio, čime je postala praktičnija, modernija i komfornija.

Ćamilov sin Nijaz sa sinovima Mahirom i Edinom

Novi ljudi, stari običaji

Iako danas pekaru Kraljevac ne vodi niko od članova porodice Šahinović, ništa se nije promijenilo.

Sinovi Ramiza Karavidaja

“Nakon Ćamilovog penzionisanja pekara je data u najam čestitoj porodici Karavidaj. Glava porodice, Ramiz Karavidaj, i Ćamil su radili skupa nekoliko godina prije Ćamilovog povlačenja iz posla. Međutim, porodica Karavidaj odlučila je nastaviti proizvodnju hljeba na isti način kako je on to radio. Na tome su joj zahvalni kako Ćamilovi potomci tako i mnogobrojne mušterije kojima je dio svakodnevnice dolazak u pekaru”, ispričao je Mahir.

Zato hljeb, somuni, kifle i pereci pekare Kraljevac i dalje na prvi zagriz rađaju ljubav.

Elma Zećo, Furaj.ba