Saz

    Saz

    Saz je instrument bez kojeg se dugo vremena nije moglo zamisliti sijelo, akšamluk i teferič, a  izvođać, sazlija sa crvenim fesom na glavi izvodi ga samostalno, bez pratnje drugog instrumenta. U naše krajeve je došao dolaskom Turaka u XV stoljeću, od kada zajedno sa sevdalinkom postaje sve više rasprostranjen. Gotovo da se nije moglo zamisliti sijelo bez saza, sevdalinke, halve i šerbeta. Sazlija bi sebi našao mjesto na prednjem dijelu sećije pored mindera i tako sve iza aksama do kasne noći, a ponekad i do samoga sabaha. 

    nalovnica

    Saz se ne svira, u njega se kuca. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po žicama. Svirač drži terzijan u desnoj ruci i udara po svim žicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvučnost. Riječ je o vrsti tambure sa dosta dugom drškom. Sazliji bi se često pridružio i svirač uz daire-def, a takav primjer saza i pratnje defa je pjevački i svirački par Behka Topčić i Igbal Ljuca iz Sarajeva. Obično bi se sijelilo u svako godišnje doba naročito uz mubarek dane nakon posta u akšam, aksamlučilo i sevdisalo razbijajuci derte i merake. Saz se često čuo na sijelima u jesenje i zimske noći.

    Saz sa austrougarskom okupacijom biva potisnut harmonikom, čime i opada pjevačko umijeće, jer preglasna pratnja harmonike dovodila je pjevača u nezavidan položaj.

    Pratnja sevdalinke sazom, kojom se u izvođenju vrsnih sazlija postizalo skladno preplitanje instrumentalnog tona sa pjevačkim glasom, harmonikom nikad nije bila dostignuta.

    Fotografija i tekst: Elvira Leka, Furaj.ba