Sejo Sexon: Uspomene iz Sarajeva su mi sve dragocjenije

    Sejo Sexon: Uspomene iz Sarajeva su mi sve dragocjenije

    Davor Sučić poznatiji kao Sejo Sexon, sarajevski je muzičar i frontmen grupe Zabranjeno Pušenje.

    Entuzijazam, dobra zabava, vrhunski muzičari i pjesme koje, svaka za sebe, pričaju priču, ono su što ovu grupu skoro četiri decenije, čini drugačijom. Omiljena sarajevska grupa je nakon pet godina diskografske pauze, snimila album Šok i nevjerica, a Sejo nam je ispričao kako je nakon 10 albuma iza sebe donijeti osvježenje za svoju publiku.

    – Jako je teško donijeti osvježenje na scenu. To je kao kada se pojavi neki novi lik na roštilju, priča nove viceve  i silno je smiješan, a ostali uživaju u njegovoj prisutnosti, duhu i šalama. Međutim, kada se ti roštilji počnu ponavljati 20, 30 godina, onda taj lik s vremenom postaje manje interesantan, a na taj teferič dolaze novi, zanimljiviji likovi. Tako je i s muzičarima. Nakon toliko godina teško je biti jednako zabavan. Svi kažu evo ih opet s istim vicevima, što su dosadni…, a to je sudbina svih dugovječnih bendova. To nam je ujedno i veliki motiv, nešto što nam diže adrenalin i budi borbenost. Sve u svemu, zadovoljan sam našim posljednjim albumom i reakcijama publike.

    I kroz novi album provlačite našu realnost, ali uvijek s nekom dozom humora. Koliko Vam je važno osim publike, kroz posao zabaviti i sebe?

    – Posljednje medicinske studije pokazuju ljekovitost smijeha. Dokazano je da su osobe koje imaju pozitivan odnos prema životu zdravije, pa čak i duže žive. Ja sam se jednostavno rodio takav i Božji dar mi je da sve posmatram s neke smiješne strane. Tako i komponujem, kreiram, pišem… Oni koji se rode mračni i pesimistični, njih će teško iz tog stanja izvući i Nadrealisti i Zabranjeno pušenje…  

    Album ste predstavili i u Sarajevu, i to besplatnim koncertom u Skenderiji. Šta za Vas znači pokloniti koncert sarajevskoj raji?

    – Uvijek je davanje za čovjeka veća sreća nego uzimanje. Nama je taj koncert ispunio srca jer dugujemo tim ljudima koji su dio naše kreacije. Kada pogledate dolje u publiku i vidite nekoliko ljudi čije su priče završile u vašim tekstovima, čiji su životi i događaji postali dio vaše umjetnosti, morate im biti zahvalni. Većinu priča iz naših pjesama nismo mi doživjeli, već sarajevska raja.

    Iako živite u Zagrebu, ovdje živi dio Vaše porodice, brojni prijatelji, a i Vi ste dugo godina proveli tu. Kakva je danas veza Sarajevo-Sejo?

    – Danas su mi ti trenuci i uspomene iz Sarajeva sve dragocjenije. Tako sada i svoje vrijeme cijenim više i pokušavam ga provesti što kvalitetnije. Prije sam imao vremena za razne budale i ublehe, dok danas pokušavam da se fokusiram na ljude iz mog djetinjstva i perioda života kada sam imao pet banki u džepu i bio čovjek koji nije ništa značio u medijskom i poslovnom svijetu. Najdragocjeniji su mi ljudi koji su tada za mene imali ljubavi, vremena i razumijevanja.

    Iako su nekada pripadali jednoj državi, vjerujem da se bez obzira na to, život u Sarajevu razlikuje od onog u Zagrebu. Koja je glavna razlika?

    – Mi smo dva grada u kojem ljudi jako slično žive, govore, imaju slične navike i temperament. Mislim da je glavnu razliku donijela činjenica da je prije 500 godina Zagreb bio pod utjecajem Austrije, a Sarajevo pod utjecajem Turaka. To su dva različita pristupa životu, koji ni danas nisu potpuno izblijedili. U Zagrebu život mnogo više liči onom na Zapadu, ljudi nemaju vremena jedni za druge, ali se zato mnogo više posvećuju profesionalnom dijelu životu. U Sarajevu je sve to dosta opuštenije, tamo se mnogo lakše opraštaju greške i ima više solidarnosti.

    Grupa Zabranjeno pušenje nikada nije odbijala nastupe, prihvatali ste sva mjesta i sve ljude. Postoji li neko mjesto na kojem ste nastupali, a koje biste posebno okarakterisali kao egzotično?

    – Kada svirate po Balkanu, većina mjesta su egzotična (smijeh). Nailazite na razne improvizacije, ali i pristupe koji su često vrlo egzotični. Vjerovatno najegzotičnije mjesto na kojem smo radili je Kapadokija u Turskoj. To je jedan prostor koji zaista izgleda potpuno nezemaljski, mjesto gdje se zapitate na kojoj ste planeti.

    Skoro četiri decenije rada na sceni su iza vas. Da možete sve ispočetka, da li biste promijenili nešto vezano za Zabranjeno pušenje?

    – Da mogu, promijenio bih ime. Pokušao bih smisliti neko malo ozbiljnije, u smislu Crna materija, Vječiti paradoks… Ovo ime je bio privremeno – za jedan nastup, a na kraju je ostalo za vijeke vjekova.

    Osim sa Zabranjenim pušenjem, ostavili ste veliki trag i s Top-listom nadrealista. Kako s ove distance gledate na taj period?

    – To je jedna vrlo interesantna ekipa. Iako bez posebnog plana, Nadrealisti su uvijek svježi, uvijek odreaguju na najaktuelnije stvari i upravo zbog toga što su scenarije radili u posljednji čas i što su snimanja bila haotična. Niko na svijetu ne radi humor na taj način, zato su imali jedinstven efekat na ljude i postali nezaboravan dio naše TV tradicije. Iskustvo je to koje se pamti za cijeli život.

    Kako je jednom muzičaru balansirati između poslovnog i privatnog života?

    – S godinama sve to ide dosta lakše. Naučite da kažete „ne, nemam vremena“, a i žena i djeca vas upozoravaju na to. Dok pričaš na telefon oni kolutaju očima i pokazuju znakove da to trebate odbiti.

    Nekada su porodična i komšijska druženja bila nešto sveto. No, u brzom načinu života koji vodimo, to je izgubilo svoju draž. Imate li vi neke rituale i običaje koje ste sačuvali?

    – Imam ritual na Koševu sa svojom ekipicom iz osnovne škole. Moj drug Špiro ima jedno mjesto za roštiljanje, s onim Das Ist Walter pogledom na grad. Svaki put kad sam u Sarajevu, pokušavam bar nekoliko sati provesti tu. Jedan drugom pokušavamo osvježiti pamćenje i prisjetiti se situacija koje bismo sigurno zaboravili da nemamo tih naših brifinga. Pomalo počinjem zaboravljati stvari i ti su mi momenti dragocjeni kako bih malo napravio backup svoje memorije.

    Kada nemate poslovnih obaveza, u čemu pronalazite najveći užitak?

    – Pokušavam da svake godine odem na skijanje, a redovno igram fudbala s rajom. Danas sve više visim pred golom i glumim centarfora, a sve manje trčim da sačuvam ruke i noge, da moj primarni posao ne bi trpio.

    Nekada ste bili vjerni navijač FK Željezničara. Kakav danas odnos imate prema fudbalu, pratite li Želju?

    – Za Želju se ne navija, Željo se živi. Ovom spasonosnom izrekom se često vadim kod raje kada me pitaju što me nema na utakmicama, što češće ne dolazim. Vikendi su vrijeme kada i Željo i ja, nažalost, radimo.

    Autor: Samila Ivković