Selo (Veselo) Dunići

    Selo (Veselo) Dunići

    Selo Dunići sa svojim položajem pripada prostoru planine Čemernice i nalazi se istočno od Skender-Vakufa odnosno jugo-istočno od Kotor-Varoši. Smješteno je na visoravni Zastijenje, u području između izvorišta rijeke Demićke i Ulićke, koje svojim tokom predstavljaju njegove istočne i zapadne granice.Dio oko rijeke Demićke kao i sama rijeka svojim izgledom podsjećaju na prirodu iz serije “Grizli Adams”. Ovo područje je i lijeva granica gornjeg toka Vrbanjskog sliva u području MZ Šiprage. Kad se ovo selo posmatra sa brda prijeko, putem koji vodi do njega, vidi se prizor sličan kao u Tolkinovom Gospodaru prstenova: kuće se nalaze na ivici stijene na nadmorskoj visini od 1100 metara. I kako reče moj omiljeni pisac “Tu slučajni turista nikako ne može da zaluta”, što bi u prijevodu narodski rečeno bilo : moraš maksuz doći do njega.

    Do sela se dolazi putem iz Travnika ka Turbetu gdje se skrene desno prema selu Vitovlje, a onda putem prema Korićanima i selu Milići. Dalje se ide makadamom iliti šumskim putem. U Dunićima žive ljudi koji su sačuvali svoju autentičnost, tradiciju, kulturu koja se ni po čemu ne može porediti sa kulturom gradskog čovjeka. Prvi prizor koji nas je dočekao bio je pogled na selo sa jednog brda i pastir sa izvezenom torbicom koju inače koriste moderne gradske tinejdžerke. Čuvao je stado ovaca i slikajući ih pitala sam ga hoćel’ me ovan napast jer mu izgledam kao potencijalni napadač: plašim mu ovce, žene i djecu. “Što ti je gradsko dijete”-progovorio je neko iz mog tima, a ja šta ću, odrasla na betonu, daleko od flore i faune, među ljudima koji su me vazda napadali i plašili lovačkim pričama o divljinama i napadima životinja, a zapravo je… obrnuto: neko je zamijenio riječ ljudi i životinje…Tek tad mi je bila jasnija ona izreka indijanaca iz plemena Navaho: “Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju vode. Bio sam na kraju neba.Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj…”

    Welcome Dunića je bio u njihovom stilu, srdačan sa velikim osmjesima, iskrenim i neiskvarenim. Oni nisu u kontaktu sa ljudima koji ih mogu iskvariti i ne znaju za cinizam, škrtost, hvalisavost,… Na poziv sjeli smo za drveni sto prekriven kockastom mušemom išaranom cvjetićima. Domaćica ga je odmah obrisala krpom, jerbo da se ne bi zamjerilo šta. I za tili čas popunila je sto sa svime što je imala, počev od suhog mesa, jagnjetine, rakije, kafe i svega što se našlo u njihovoj kuhinji. Odbiti da jedeš sa njihove trpeze značilo bi uvredu. Uz takvu gozbu, priredili su potpun ugođaj sa muzikom na kasetofonu koji je bio odvrnut na vol.“do kraja“, da se ori, jer gosti su došli, tek nek se zna! Nek zna cijelo selo, svih devet kuća da se nešto značajno dešava!

     

    Po izgledu selo liči na Lukomir, poznato turističko mjesto, upravo zbog svoje posebnosti, samo što je razlika u tome što su Dunići malo kome poznati, i što u svom sastavu stanovništva imaju i mladih osoba za razliku od Lukomira. Niko ne zeli da napusti svoje ognjište i malo je onih koji su iz njega zauvijek otišli.

    Dunići izgledaju kao muzej. Uključujući i njegove stanovnike. Dok se moja ekspedicija častila trpezom prošetala sam selom da zabilježim svaki detalj. Primijetila sam dvije-tri napuštene kuće u kojima se nekad trošio život i jedan zanimljiv detalj: okna prozora skoro na svim kućama bili su ofarbana zeleno-plavom bojom. Zbog čega baš ta boja? Hm…po mom ličnom mišljenju postoje dvije solucije: jedna je da je neko u selu imao samo tu farbu koju je posuđivao drugima da ofarbaju okna, pa ono nije bitno kakva je boja, bitno je da se “slaže” uz ostale kuće, a druga opcija manje vjerojatna jeste ta da takva boja odbija insekte. Plava boja se u arapskim zemljama koristi upravu u tu svrhu. Drugi zanimljiv detalj u ovom selu bio mi je taj sto na vratima štala piše samo ime napisano crvenom farbom,kao oznaka pod čijim vlasništvom je štala: “Husino”, “Sejfino”…e sad, kojeg Huse, kojeg Sejfe zašto bi to bilo bitno? Zna se. Civilizirani ljudi su opterećeni podacima, uz ime moras dat i prezime, ime oca, datum rođenja, JMBG, broj lične karte, kompletnu adresu:ulica, broj kuće, poštanski broj, mjesto stanovanja…Od ovih ljudi možeš da naučiš kako biti jednostavan.

    Domorocima sam izgledala kao novinarka, jer sam slikala svaki kamen, svaku (za njih) sitnicu. Zbog toga je u nekom proradila sumnja da sam neko ko slika za novine i treba pazit šta će se pričat predamnom. Mada nisam puno pitala…još manje govorila o sebi, pa je moja mističnost mogla u njima izazvat sto i jednu sumnju. Kad sam sve slikala, pridružila sam se i ja stolu. Iako je bio lijep i sunčan dan, sjedeći u svojoj “the north face” jakni, tresla sam se od zime, dok su žene-Dunićke bile u kratkim rukavima i dimijama te me sažaljivo gledale kako drhtim pa me jedna pitala “Jel’ ti zima?”. Slagala sam da nije.

    Nakon sat vremena provedenih u Dunićima, oprostili smo se od domaćina i krenuli svojim putem… to jest putem prema vrhovima Dunića kape (1230 m/n/v) i Lazi (1184 m/n/v). Oblaci su se navlačili i znali smo da će uskoro pasti kiša. Ali…sve je avantura. Treba naučiti u životu da budeš spreman na sve, pa i na kišu u prirodi. Kad smo došli na vrh pogled je pucao na Vrbanjsku dolinu, selo Šipraga i Grabovice kao i obronke planina Uzlomac i Borja u pravcu sjevera, te Vlašića u pravcu jugo-istoka te planine Čemernice u pravcu zapada. S jedne strane mamio je pogled a sa druge strane srijemoš. Srijemoš je divlji bijeli luk koji raste u proljeće skupa sa visibabama i ima ga samo u periodu od marta do maja. Raste na vlažnom dijelu tla i ima nevjerojatan ukus a i mnogo je zdrav:čisti krv, dobar za želudac, jednostavno kad ga jedeš par dana osjećaš se kao nov. Zove se i medveđi luk vjerojatno zato jer ga vole i medvjedi. Nabrala sam vrećicu srijemoša i znam da ću narednih dana smrdit kao tvor, ali bar ću bit zdrava. Zdrav čovjek- bogat čovjek. Tu smo raširili našu trpezu da rasteretimo ruksake, zadržali se nekih pola sata, a onda kad je krenula kišica obukli kabanice i krenuli natrag. Pred sami kraj puta vidjeli smo dugu iznad Vrbanjske doline…Došla je kao po mojoj narudžbenici! Treba biti pravi sretnik da je vidiš kad prolaziš onim krajem “sad i ko zna kad”…Za kraj puta, duga je bila kao šlag na tortu i sa njom završavam priču o selu Dunići. Bio je ovo lijepo iskorišten dan. Doviđento do idućih putešestvija…

     

    Samohrana djevojka