Slaven Škrobot – Svjetski putnik u invalidskim kolicima

Slaven Škrobot – Svjetski putnik u invalidskim kolicima

Samo jedan neoprezan skok u more u sekundi je promijenio život, tada 23-godišnjem Slavenu Škrobotu iz Zagreba i paralizirao ga od vrata na dolje.

Autor teksta: Samila Ivković

Nesreća se dogodila prije 10 godina na otoku Krku. Bio je to sasvim običan dan na plaži, kada se Slaven s drugovima dogovorio da skaču s mola. Jedan iza drugog, skakali su gdje je bilo mjesta. Slaven je ostao posljednji i bio je gotovo siguran da je put čist no, njegov prijatelj je ostao roniti i u trenutku odraza vidio ga je kako izranja.

Slaven je maknuo ruke, kako ga ne bi ozlijedio i udario je glavom o njegovo bedro i slomio vrat, tačnije, peti vratni pršljen. Njegovi prijatelji su, na sreću, shvatili da se ne zeza s njima, jer je ostao plutati na stomaku, te su ga izvukli iz vode. Pri dolasku u bolnicu izgubio je svijest i nakon toga je slijedila njegova jednogodišnja rehabilitacija po bolnicama. Nakon dugog i teškog oporavka, Slaven je ostao prikovan za invalidska kolica, a svoj život je morao započeti iznova. 

PRVI PUTOPIS

Da bi od sebe odvratio negativne misli, odlučio je putovati, a potom je napisao i svoj prvi putopis za koji je dobio nagradu. Slaven je danas svjetski putnik koji želi pokazati da i u invalidskim kolicima život može biti jako kvalitetan i ispunjen.

Obišao je Maroko, Zanzibar, Tanzaniju, Rusiju…, a uskoro planira i putovanje u daleku Australiju. 

– Moja priča s putovanjima je započela tako da sam nakon ozljede provodio vrijeme doma ležeći, gledajući slike prijatelja kako putuju, skijaju i izlaze, te sam nešto htio promijeniti. Tako sam se odvažio na svoj prvi put, u Sarajevo.

To je grad koji me dojmio i lijepo sam se proveo. Ljudi su jedni od najboljih koje sam sreo na svojim putovanjima, apsolutno su mi svi željeli pomoći. Slijedio je Madrid, a nakon toga sam obišao veći dio Evrope. Na tim putovanjima sam shvatio da želim nešto više, dalje, ekstremnije i egzotičnije.

S obzirom na to da je avanturističkog duha i veliki zaljubljenik u pustinje, Bliski istok, njihovu kulturu arhitekturu i historiju, Slaven se odlučio na put u Maroko. Za njega je ovo putovanje bio poprilično veliki iskorak njegove komfor zone i nije znao šta ga čeka.

– Bila je to najbolja opcija jer Maroko je divna zemlja, nije velika, blizu je, jeftina je, egzotična i ima apsolutno sve što me zanima. Uz to, još ima i pustinju! Maroko je ispunio sva moja očekivanja, te sam svoje doživljaje i emocije pretočio u putopis, koji je između 300 prijavljenih pobijedio na nagradnom takmičenju.

Osvojio sam dvije povratne karte za Australiju, u koju ću, nadam se, krajem septembra. Trenutno kroz fotografije uz popratne opise, pokušavam ljudima dočarati što sam doživio na najbolji način. U pripremi su i putopisi, a jednoga dana će možda biti i neka knjiga.

Nakon prve osvojene nagrade Slavena je kontaktiralo mnogo osoba koje su ga ohrabrivali i potaknule da nastavi pisati o svojim avanturama, te je odlučio otvoriti svoju Facebook stranicu i Instagram profil. Uslijedila su još putovanja u Tanzaniju, Rusiju i Jordan, a sada je pred njim najveći izazov i najteže putovanje, u daleku Australiju.

VOLJA ZA ŽIVOTOM

Upoznate li Slavena, steći ćete utisak da je on osoba puna pozitivne energije i volje za životom. Nekada sportista, student ekonomije, mladić koji je imao vrlo aktivan život, nakon nesreće je naučio da i u lošim stvarima nađe nešto dobro i fokusira se isključivo na njega. Kaže da je oduvijek bio pozitivna osoba, ali da su za njegov oporavak prvenstveno zaslužni prijatelji i porodica, koji su mu bili konstantna podrška. 

– Kada ovako nastradate i završite u kolicima, život vam se u sekundi okrene naopačke. Sve ono što ste imali ili radili prije nesreće možete zaboraviti. Potrebno je ponovno naučiti svoje tijelo, što možete i treba se pronaći u nečemu, jer vam je sve ograničeno. Teško je, ali imam sreću da su mi se poklopile neke stvari no, mnogi je nažalost, nemaju. Sebe sam pronašao u muzici i putovanjima, to me ispunjava i čini potpuno sretnom osobom. 

Slaven s djevojkom

Slaven je po prirodi veoma obzirna osoba i, kaže, voli pomagati ljudima, te rado daje savjete i pokuša pomoći kada god mu se za to pruži prilika. 

– Jako me veseli ako vidim da sam nekome uistinu pomogao. Ljudima u mojoj situaciji bih savjetovao da pokušaju misliti pozitivno, iako to nije lako, da probaju razne stvari i da se pokušaju pronaći u nečemu, što će ih ispunjavati. Bio to neki hobi, sport ili posao. Zdrav i pozitivan um je ključ za sretan život.

Nakon ozljede niko nije želio putovati sa Slavenom, no sada je situacija potpuno drugačija. Uglavnom putuje s djevojkom Gabrijelom. Nekada idu sami, a vrlo često im se pridruže prijatelji ili neko iz porodice. Kada idu na neki dalji i egzotičniji put, preferiraju da ih je što više, kako bi sa Slavenom bilo što lakše. Pripreme za put su uglavnom duge, priča nam Slaven. Mnogo istražuje, čita, pregovara i ispituje. Za svaki put se priprema minimalno mjesec dana no to, kaže, zaista voli i uživa u tome.

 

PRILAGOĐENOST DESTINACIJA

Što se tiče kolica i prilagođenosti, Slaven konstatuje da su informacije o nekim daljim destinacijama  poput Afrike i bliskoistočnih zemalja, uglavnom rijetke i slabo dostupne, te dodaje da je potrebno mnogo istraživanja i pomoći ako tu destinaciju želite doživjeti. 

– U Evropi, Americi i Australiji je većina toga prilagođena, informacije su dostupne i lako se snalaziti. Mene je oduševio Berlin, gdje na dnevnoj bazi, ako lutate gradom, vidite minimalno pedesetak ljudi u kolicima. To govori mnogo o kvaliteti života tamošnjih osoba s invaliditetom. Sve je ravno i pristupačno. U Madridu su, naprimjer, svi autobusi prilagođeni, pa čak i oni međugradski. Na egzotičnim lokacijama, stvar je malo drugačija. 

Ako se nađe na lokaciji koja nije prilagođena za osobe s invaliditetom, a ima ogromnu želju da je obiđe, Slaven i njegovi saputnici uvijek pronađu neko rješenje. Jednog dana bi, kaže Slaven, volio obići cijeli svijet, a posebno mu je želja posjetiti Iran, Namibiju, Island i Jugoistočnu Aziju.

– Ako nam put do nečega, što nije nešto da moram vidjeti, dijeli mnogo stepenica, onda pričekam svoje saputnike i kažem da mi to fotografiraju. Ako mi je nešto must see i ako je moguće da uz pomoć dođem tamo, onda idem! Sve se uglavnom dogovorimo, ali s obzirom na to da sve jako dobro istražim prije puta, onda znam što me čeka i koje su mi mogućnosti.