Titov bunker u Konjicu – Najmisterioznija građevina u Jugoslaviji

    Titov bunker u Konjicu – Najmisterioznija građevina u Jugoslaviji

    Smještena nadomak Konjica, planina Zlatar je skoro pola vijeka čuvala najveću državnu vojnu tajnu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

    Fotografije: Visit Konjic

    Osim radnika koji su pažljivo birani i koji su morali potpisati Ugovor o šutnji, za izgradnju bunkera koji bi služio u svrhu skloništa od atomske katastrofe, znala su samo četiri komandanta, a njihova imena i danas su misterija. Na prvi pogled, to su samo tri obične kuće smještene u carstvu hercegovačke prirode. Međutim, te kuće su desetinama godina skrivale tajnu o najvećem vojnom objektu, trećem po značaju u SFRJ. Kada uđete u objekt, već na prvom koraku naći ćete se u paralelnom svijetu, koji podsjeća na kulise naučno-fantastičnih filmova.

    NAMJENA BUNKERA

    Objekt kodnog naziva Istanbul, kasnije prozvan kao Armijska rezervna komanda i  Atomska ratna komanda u narodu najpoznatiji kao Titov bunker, građen je u potpunoj tajnosti punih 26 godina, od 1953. do  1979. godine. Gradnja je koštala tadašnjih 4,6 milijardi američkih dolara, što bi u današnjoj protuvrijednosti bilo više od 10 milijardi američkih dolara. Sagrađen je kao sklonište za predsjednika Tita, njegovu porodicu i bliže saradnike u slučaju atomskog rata, a osim toga bi funkcionisao i kao centar vojnih operacija.

    U slučaju opasnosti od nuklearnog udara bunker je bio spreman primiti 350 osoba iz najvišeg vojnog i političkog vrha bivše SFRJ. Jedina žena među njima bila bi supruga Josipa Broza Tita, Jovanka Broz. Od svih drugih funkcionera očekivano je da se u bunker sklone sami, bez supruga i porodica.

    U bunkeru su mogli boraviti šest mjeseci bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, jer se u njemu nalazi sve što je potrebno za normalan život. Rezervoari s pitkom vodom, cisterne s naftom, skladišta hrane i lijekova, medicinski blok, špijunske i spavaće sobe, konferencijske dvorane i snažni klima uređaji koji i danas rade…, ali i još mnogo toga smješteno je na 6.500 kvadrata prostora na dubini od 280 metara ispod zemlje. Temperatura u bunkeru je između 21 i 23 stepena celzija, a vlažnost zraka od 60 do 70 posto, što predstavlja odlične uslove za život. 

    Bunker je tajnim prolazom bio povezan i s heliodromom, na kojem su helikopteri, skriveni u šumi, bili uvijek spremni za polijetanje. U vrijeme kada Konjic nije bio telefonski povezan s ostatkom svijeta, bunker je imao 350 telefonskih linija, te teleks i telefaks aparate, koji je u to doba bio posljednja riječ tehnike. Namještaj koji se nalazi u bunkeru je rađen od prvoklasnog slavonskog hrasta, osim Titovog kabineta koji je rađen od orahovine. Stolarija je rađena od aluminijuma i PVC-a.

    STRUKTURA BUNKERA

    Bunker je sastavljen od tri dijela. Prvi, maskirni dio vidljiv je izvana i to nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, te objekta za smještaj tehničke podrške. Kada se prođe kroz hodnik prve kuće, otvaraju se metalna vrata debljine 1,20 metara, iza kojih je tunel koji vodi u srce atomskog skloništa na dubinu od 280 metara. Zidovi tunela su izrađeni ručno od drveta, a cijeli objekt osvjetljava 6.000 neonki. Tuneli su veza između maskirnog dijela i atomskog skloništa koje može izdržati nuklearni udar od 20 kilotona. Posljednji dio objekta ima 12 blokova.

    Nakon raspada Jugoslavije 1992., Jugoslavenska narodna armija je naredila rušenje kompleksa kako ne bi ostao pod kontrolom vlasti BiH, ali je vojni odred odbio izvršiti naredbu i umjesto toga predao strukturu bh. vladi. Tek 2000. godine javnost je saznala za Titov bunker, a od 2011. on je otvoren za posjetitelje. Od tada se u bunkeru održava bijenale savremene umjetnosti, a zdanje je postalo podzemna galerija i pod zaštitom je UNESCO-a. Do sada je u bunkeru izloženo 150 umjetničkih djela i smatra da je to najvrjednija kolekcija savremene umjetnosti u Jugoistočnoj Evropi.

    CRVENI TELEFON

    Crveni telefon jedan je od glavnih simbola bunkera, a i danas izgleda kao nov. No, ne radi još od 1992. godine, kada se u bunkeru odvijala prava drama. Bunker je bio uređen tako da, u slučaju da padne u ruke neprijatelju, 16 oficira koji su ga čuvali, odmah napuste objekt. Zatim bi uslijedio poziv na crveni telefon, kojim bi se automatski aktiviralo nekoliko tona eksploziva. Kada je 1992. godine bunker predat Armiji BiH, dvojica oficira su odbila naređenje za uništenje, pokidali su žice na crvenom telefonu i tako spasili bunker.

    POSJETE BUNKERU

    Posjete bunkeru su moguće ponedjeljkom, srijedom i petkom u 10,12 i 14h, utorkom i četvrtkom u 12h, a subotom i nedjeljom u 10 i 12h. Za grupe s više od 10 osoba potrebna je najava nekoliko dana ranije.