Trebevićka žičara ponovo u funkciji

Trebevićka žičara ponovo u funkciji

Nešto više od sedam minuta dijeli vas zahvaljujući novootvorenoj Trebevićkoj žičari od pluća grada Sarajeva – prelijepe planine Trebević, visoke preko 1600 metara s koje se pruža nezaboravan pogled na druge planine i doline sarajevske okoline.

Piše: Elma Zećo

Samo što je otvorena, ispred polazišta Trebevićke žičare stajala je rijeka ljudi. Svako je želio iskoristiti lijepo vrijeme i brzi dolazak iz grada na planinu, ne samo Sarajlije nego i brojni turisti motivisani slikama s otvaranja koje su objavili brojni mediji na Dan grada Sarajeva, 6. aprila 2018., kada je žičara oživjela nakon 26 godina. Ipak, ko dobro pamti prijeratno Sarajevo, zna da su i tada redovi ljudi koji su čekali na vožnju žičarom znali počinjati i u obližnjoj ulici Avdage Šahinagića.

Sposobni smo graditi!

Tog dana, na svečanoj ceremoniji, ni sam gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka, nije krio svoje emocije: “Ovdje sam proveo svoj život, rođen sam 50 metara od ovog mjesta i moj san je bio da se jednoga dana vozim ovom žičarom. Otvaranjem Trebevićke žičare obnavljamo posljednji srušeni simbol Sarajeva. Zato je ovo veliki dan za naš grad, jer pričamo o jednoj emociji, skidamo nevidljivu granicu, zajednički radimo na izgradnji BiH, na pomirenju naroda, to je naša želja, naša misija, zato smo danas ovdje, da pokažemo da smo sposobni graditi, praviti i da smo vrijedan narod”, rekao je u svom obraćanju brojnim gostima iz različitih zemalja.

Posebno su u fokusu bili donatori obnove Trebevićke žičare, koja je bila u pogonu od 1959. do 1992. godine kada je uništena u svirepim ratnim razaranjima Sarajeva. Vjerovatno bi se još dugo čekalo na nju da nije bilo filantropa, nuklearnog fizičara Edmonda Offermana i njegove supruge, Sarajke Maje Serdarević iz New Yorka, također nuklearne fizičarke. Njihova empatija prenijela se na rukovodstvo Uprave Grada Sarajeva na čelu s gradonačelnikom Abdulahom Skakom, a njihova zajednička energija na mnogobrojne druge ljude i nivoe djelovanja koji su omogućili realizaciju velikog projekta. U svemu tome glavni pokretač i vodilja bila je ljubav, stoga se na Trebevićku žičaru gleda i kao na svojevrsni spomenik najljepše emocije na svijetu, ljubavi, bračnog para Offerman.

A da je Trebevićka žičara više od tehnoloških dostignuća i moderne infrastrukture vidjelo se u trenutku kada se na sceni pojavio Muhamed Hamadžić, koji je svoju penziju zaradio na žičari, ukazujući na značaj svih ljudi koji su bili vezani za žičaru i emocije koje je sačuvalo vrijeme. Počeo je 1961. godine. Radio je kao strojar žičare i poslovođa elektropostrojenja zapamtivši za 35 godina obilje dešavanja na žičari. Od njegovih kolega, nažalost, danas više niko nije živ. Zbog činjenice da je svoj radni vijek posvetio Trebevićkoj žičari Grad Sarajevo mu je dodijelio priznanje u obliku makete Trebevićke žičare.

Doprinos turističkom razvoju

Za razliku od prijašnje žičare s kojom se do Trebevića vozilo 12 minuta, nova Trebevićka žičara iz grada na planinu putnike dovodi za nešto više od sedam minuta. Pogled na Sarajevo podjednako je živopisan, samo su se metode njegovog bilježenja promijenile, pa su društvene mreže na Dan grada Sarajeva 2018. bile preplavljene selfiejima radosnih građana koji su se uspjeli ukrcati na prve vožnje.

Trebevićka žičara ima 33 kabine, u svakoj po deset mjesta. U mogućnosti je za sat vremena da preveze 1.200 putnika, a očekuje se da će je godišnje koristiti pola miliona ljudi. Svoje fanove već ima. Dobila je i svoju pjesmu Trebević opet silazi u grad u izvedbi Zdravka Čolića, Jasne Gospić, Ismete Dervoz i Harija Varešanovića. Sve to dočarava koliko je željno iščekivana i koliko će moći utjecati na razvoj turističkog sadržaja Trebevića kao i samog lokaliteta.