Trebevićka žičara
Pogled na Grad, onaj pogled koji izaziva divljenje. Sarajevo kao utvrda. Nekada je žičara bila simbol grada i svih ljubitelja izleta na Trebević.
Trebevićka žičara je puštena u promet davne 1959. a povezivala je Bistrik koji leži na 583 metra nadmorske visine sa Vidikovcem, smještenim na 1160 metara, a projektovali i sagradili su je Česi. Polazna stanica bila joj je na Bistriku, a zadnja na Vidikovcu na Trebeviću, gdje je sagrađen i istoimeni restoran. S dužinom od 2.100 metara, trebevićka žičara je tada bila najveća u širem regionu.
“Ruta žičare bila je savršeno izabrana. Visinska razlika između prve i zadnje stanice iznosila je 500 metara. Kabine, u koje se udobno moglo smjestiti četvero ljudi, negdje su bile samo pet metara iznad zemlje, a drugdje više od 50. Žičara je vikendom radila cijeli dan, a radnim danima nekoliko sati prije i poslije podne”, objašnjava Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac historije grada.
Imala je osam stubova s dvije žice, od kojih je jedna služila za vuču, a za drugu su bile pričvršćene kabine. Na polaznoj i zadnjoj stanici bili su sagrađeni željezni mostići za prihvat kabin. U vrijeme Zimske olimpijade 1984. žičara je dobila svoje posebno svečano ruho.
Danas je žičara van funkcije, a sama Evropska komisija donijela je odluku da će izdvojiti sredstva za izradu studije izvodljivosti o finansiranju.
Važnost žičare predočena je i u filmu Duhovi Sarajeva, kada u poslijeratnom Sarajevu, dvojica mladića Pik i Tref sanjaju o tome da zajedničkim snagama obnove Trebevićku žičaru koja nije u upotrebi od njihovog djetinjstva.
16.11.2015.
