Kažeš Bihać i pomisliš na Unu. Ali ne samo Unu. Kažeš Bihać i pomisliš na Bišćane. Ljute Krajišnike.
Foto: Furaj.ba
Bihać je, činilo se, uvijek bio daleko. Ili se udaljenost do Bihaća činila velikom. Ali udaljenost mi nikad nije bila isto što i daljina. Posebno kad je o Bihaću riječ. Nakon što dodješ prvi put, počne ti se činiti da si prisutan, da si tu i i kad nisi tu.
Posebni su oni gradovi u koje dolaziš nakon dugog putovanja kroz ništa ali shvatiš da nešto što ti je u početku ništa, uvijek nosi svoje nešto. Shvatiš svrhu uspona kroz šume Laništa, posebnost svake vrtače u kojoj se snijeg može naći sve dok se sunce dobro ne naljuti. I onda beskrajne livade kojima oko teško da može nazrijeti kraj. I slobodni pad kroz klanac, do prvog vidjenja s Unom. Tu gdje je vidiš mirna je, ponegdje malo poskoči , ali već se umorila. Trebalo je savladat’ padove Martinog Broda i Štrbačkog Buka. Na putu kroz čaršiju sva snaga vode gubi se, ne bi li dala prostora ljepoti zelene svile koja se preljeva s rubova ka sredini toka.
Foto: Furaj.ba
Kažeš Bihać i pomisliš na Unu. Ali ne samo Unu. Kažeš Bihać i pomisliš na Bišćane. Ljute Krajišnike. I njihove dvije potvrdne rječce koje sve govore – “pa da”. Ljudi koji dok pričaju, pričaju cijelim licem. Očima, obrvama, čelom, kosom, a o usnama da ne govorimo. Insani s posebnim, često i nerazumljivim naglaskom. Možda tome i služi gestikuliranje, ako ne uhvatiš riječ, da bar uhvatiš govor lica. Školuju se van svoje čaršije, ali kad se iškoluju, prvi se vraćaju nazad. Bježe u svoju udaljenost. Udaljenost u bliskosti koju pokazuju dobronamjernim gostima. I odrješitost koju često osjete oni nedobronamjerni medju musafirima.
Foto: Furaj.ba
Ili pomisliš na Bedem. Ostatak burne prošlosti. Kome je još bilo do prelaska bedema, kad je znao da ga nakon bedema čeka Krajišnik? Ili na džamiju u kojoj se klanja “ukoso”. Graditelj nije planirao da to bude džamija. Neke stvari se ipak ne mogu planirati. Ni nacrtati, ni projektovati. Ne znam ima li još ijedna takva u Bosni? Ili na Balkanu. Na dijelu dunjaluka na kojem ti se nacrta da možeš napraviti plan, ali ne možeš planirati.
Foto: Furaj.ba
Nasred Une, u čaršiji leži otoka. Ostrvo. Ima derneka na Otoci. Do nekih doba. I koncerata. Posebno uz Regatu. Kad veslači završe drugu etapu. Najljepšu. I najtežu. Ko nije prošao može samo žaliti I poželjeti. Ko je bio, vratiće se. U duetu blagi miris pečenog mesa i omamljujući unske pastrmke. Još se ne mogu odlučiti koja je pastrmka sladja? Unska ili bunska? Koliko god bio objektivan ili subjektivan. Iskren ili neiskren. Na kraju da ne tražim odgovor. Da samo uživam, da ne razmišljam. I ne bacam kost medju ribe. I ljude kojima je riba dio njih samih. Draže mi je kosti ostaviti na tanjiru nakon dugotrajne, nježne borbe.
A kad zazimi, Krajina se uvuče sama u sebe. Snijeg prividno čini udaljenost daljom. Visina snijega kao da je u vezi sa težnjom za mirom, spokojem i osamom. I gdje nema dubine snijega, ima hladnoće vjetra koji raznosi pahulje koje se još nisu uspjele udružiti sa svojim prethodnicama. Kao da snijeg ne pada, nego se diže s površine i želi da se vrati u nebesa. Ili da bar ode na neko drugo mjesto, u kovitlacu , poput prašine. Bijele prašine.
Foto: Furaj.ba
U samoj čaršiji pečeni kesten, bezbeli s cazinskog li bužimskog kraja, miriše, garavi ruke i usne, skuplja jezik i unutrašnjost obraza. Ne možeš stati. A kad ne možeš, nemoj ni stajat. Čekaj proljeće . . . I raširi prsa. Otvori oči.
Foto: Furaj.ba
Zamisli kako je kad ih otvoriš I vidiš male slapove Une ispod Gradske Otoke. Vidiš ih prije nego čuješ huk. I zavučeš se nazad ispod jorgana. Ima jedno mjesto s takvim pogledom i takvim zvukom i takvim jorganom. I nije daleko. Koliko god daleko bilo. I nakon jednog takvog jutra uistinu budeš tu i kad nisi tu.
Vedran Jakupović, Furaj.ba
Zato što jedan članak nije dovoljan….
STALJINGRAD NA OBALAMA PANONSKOG MORA
TRAVNIK – JEDNOSTRANA MIRISNA PRIČA
Vedran Jakupović-Buđenje uz Unu by Lana Zablocki
