Zanati, čuvari tradicije

Zanati, čuvari tradicije

Kultni partizanski film “Valter brani Sarajevo“, koji je većina nas gledala barem jednom, ima scenu, po mnogima najupečatljiviju, kada zanatlije Baščaršije istovremenim kuckanjem o bakrene predmete stvaraju buku u znak solidarnosti i doprinosa borbe protiv fašizma. Zanati se u BiH počinju javljati dolaskom Osmanlija kada je Čaršija brojala čak 81 vrstu zanatske proizvodnje. Kako je u to vrijeme postojao veliki broj dućana, grupisanje u cilju boljeg poslovanja je bilo neminovno. Od tada Čaršija sukladno zanatlijama koje preovladavaju dobi svoje ulice Sarači, Kovači, Kazandžiluk, Bravadžiluk, Kujundžiluk…

Zanat je cvjetao zahvaljujući velikoj potražnji. Jednostavno sve se proizvodilo na taj način, počevši od sećija, odjeće, ćilima, pribora i slično. Najbogatije porodice bile su one koje su se bavile nekom vrstom proizvodnje. Recimo, porodica Despić, čija je kuća danas nacionalni spomenik na uglu ulice Obala Kulina bana, je imala u domu prvo domaće pozorište na teritoriji  Bosne i Hercegovine a bavili su se krznarskim zanatom, pa su u starom Sarajevu postojale legende da su Despići jeli zlatnom kašikom.

Imena zanata su perzijskog, turskog ili arapskog porijekla. Pa da pobrojimo neke od njih. Aščije (kuhari), Ekmeščije (pekari), Zildžije (zvonari), Tabaci (kožari), Bičakčije (nožari), Halvadžije (poslastičari), Nakaši (moleri), Tahmiščije (kahvari), Muvekiti (meteorolozi), Abadžije (krojači).

Posao je bio nasljedan, pa nerijetko imamo slučajeve da se zanati prenose sa oca na sina, i tako sa generacije na generaciju. Recimo da danas mnogi od ovih zanimanja su izumrli pa primjerice ne postoji Terzijski zanat koji je podrazumjevao šivanje anterija, muških gunjića, ječerma, džamadana, mintana, misaraba, tozluka, jeleka, šalvara i slično.

Najprisutnije su ostale Kazandžije čiji zanat podrazumjeva izradu predmeta od bakra, pa u Sarajevu postoji čitava jedna oblast Kazandžiluk, najljepša i najatraktivnija oblast za turiste. Riječ je o raznovrsnom posuđu, ibricima, tablama, džezvama i slično. Sirovine od kojih se izrađuju predmeti su bakar, kalaj, olovo i nišador. Za izradu jedne bakrene džezve potrebno je dan vremena i prosiječna cijena joj je 50 KM. Jedna od tradicionalnih bosanskih porodica koja se bavila ovim poslom je porodica Spaho, pa je i sam Mehmed Spaho (jedan od najznačajnijih bosanskih političara) kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog sekretara. Za kazandžijske poslove potrebano je da zantlija ima odličnu koordinaciju pokreta, definisanu konutu koju želi dobiti radom i često emocionalnu stabilnost.

I Sarači su bili dosta rasprostranjeni, u istoimenoj ulici na Baščaršiji nekada je bilo 30 obrtnika koji su radili sa kožom, danas je situacija drugačija više se bave proizvodnjom kožne galanterije, a od starih tradicionalnih proizvoda proizvode se zembilje, nanule i papuče. Pored toga bave se i popravkama proizvoda od kože.

Zanatalija po bosanskim čaršijama je danas dosta manje. To su ljudi koji vrijedno rade u svojim  dućanima. Nije to više posao kojim se može mnogo zaraditi kao nekada ali zanatlije će reći da se može solidno i pošteno živjeti.

Preporuka turistima jeste da prije kupovine nekog autentičnog suvenira obrate pažnju na cijene jer se često razlikuju, primjerice jedan bakarni set za četiri osobe u dućanima na Baščaršiji košta 60KM dok isti u Bezistanu košta 45KM. Cjenjkanje je također preporučljivo.

Elvira Leka, Furaj.ba