Kako to izgleda kada Adis Lukač uroni u najimpresivnije dubine umjetničkog stvaralaštva, možda najbolje svjedoči njegovo autorsko djelo – spomenik kralju Tvrtku u Tuzli.
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Irfan Redžović
No, kiparstvo nije jedino područje na kojem se Adis Lukač afirmisao. U jednom trenutku posegnuo je i za kistom, shvativši kasnije da pojedine transkripcije njegove duše svoj najpotpuniji izraz pronalaze upravo na platnu
Od prvih javnih osvrta na njegov rad prije skoro dvije decenije, moglo se naslutiti da se pojavila umjetnička osobnost koja će biti relevantna.
Njegovu postojanu ozbiljnost potvrdit će kasnije mnoge internacionalne izložbe i simpoziji skulpture, kao i spomenici historijskim ličnostima BiH.
Adis Lukač magistrirao je na Akademiji likovnih umjetnosti. Osim što oduševljava radovima, svoje znanje prenosi na buduće generacije umjetnika kao profesor u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Na novoj izložbi Hasanaginica u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine posjetiteljima otkriva svoj doživljaj protagonistice jedne od najpoznatijih balada. Mada njen lik dočarava kroz zaustavljeni izraz lica skrivenog iza vela, emocije koje povezujemo s tragičnom sudbinom oslobođene su i lebde između viđenog i naslućenog.
Vječni put
Korijeni Vaše umjetničke priče sežu u djetinjstvo do prvih figura oblikovanih od plastelina. Kada ste shvatili da umjetnost nije samo igra, već jedini put kojim želite da idete?
– Kao dječak sam, pored ostalih igračaka, nosio jednu veću kuglu plastelina od koje sam pravio razne oblike ne znajući da su to moji prvi potezi i uvježbavanja za ono što danas radim. Teško je definisati odnos umjetnika i umjetnosti, odvojiti ozbiljan posao od igre, jer kada te igre nestane, siguran sam da će i umjetnosti nestati. Srednja škola primijenjenih umjetnosti bila je ambijent u kojem sam sklopio brak s umjetnošću za vječni put kojim želim da idem.
Skulpture pretvaraju misli, osjećaje i unutrašnje impulse u opipljivo. Sjećate li se prve ideje ili emocije kojoj ste poželjeli dati materijalni oblik?
– Posmatrajući djela velikih majstora otkrivate svijet koji je iznad svake površnosti. U njemu, između ostalog, more portreta i nijedan nije isti, jer je riječ o prenesenim emocijama duša koje se nalaze iza tih pogleda. Portret i sve ono što se krije u njemu bio je prva ideja, osjećaj i unutrašnji impuls kojem sam želio dati oblik. Duša je okean, a portret je glasnik okeana, dok sam ja prevodilac onoga što iščitavam na portretu.
Savremeno kiparstvo briše polako granice između tradicionalnih i novih tehnika. Koliko ste skloni istraživanju i eksperimentu, a gdje pronalazite svoje najsigurnije umjetničko uporište?
– Nažalost, mnogo toga se danas gura u okvire umjetnosti, no, daleko je od toga. Konzumerizam i ideja da svako može biti šta želi, bez obzira ima li talenat ili ne, pojeftinjuje i banalizuje ne samo umjetnost u ovom slučaju, već i samog čovjeka. Naravno, volim da istražujem i eksperimentišem, ali u okviru estetskih i likovnih normi koje su preduslov da bi se napravilo nešto što nije nikako, ili bar nije lako ponovljivo. Da biste bili uspješan džudista na tatamiju, morate naučiti tehnike, gardove i kretanje. Ipak, to neće značiti da ćete biti prvak, ali bez toga ne možete ni postati prvak.
Vaš najpoznatiji kiparski rad je spomenik kralju Tvrtku u Tuzli. Kako ste sve što ste kroz istraživanje otkrili utkali u njegovu statuu i šta je ona, na prvi pogled, trebala da prenese posmatraču?
– To je bio prekrasan period u kojem sam istraživao, pravio skice i realizovao ideje. Baviti se s jednom takvom gromadom od ličnosti, slojevitim karakterom, nije nimalo jednostavan zadatak, ali kada se otvorenog srca uhvatite u koštac s tim divom od monumenta, ne postoji barijera koju nećete savladati. Moj cilj od samog početka bio je da svi Bosanci i Hercegovci kada stanu pred taj spomenik u njemu osjete dio svog identiteta. Mislim da sam uspio.
Iako ste prepoznatljivi po skulpturi, Vaša umjetnička ekspresija snažno se ostvaruje i na slikarskom platnu. Koje teme, bez obzira na vrijeme i okolnosti, ostaju neiscrpan izvor inspiracije i najdublje rezoniraju s Vašim umjetničkim bićem?
– Uvijek je to čovjek, tačnije duša, njena stanja i išareti koje primamo. Slikarstvom sam se počeo baviti iz nedostatka prostora za skulpturu, a potrebe za kreativnim izražavanjem. Zavolio sam i taj vid izraza, poput nekog drugog jezika, i jedino na njemu neke transkripcije duše dobro zvuče. Ipak, skulptura je okean po kojem plovim i ronim do najvećih dubina i najljepših bisera.
Okretanje dobru
Žena zauzima posebno mjesto u Vašem umjetničkom svijetu. Zbog čega je žena kroz historiju tako snažno privlačila umjetnički pogled, dok su njena snaga i uloga u svakodnevnom životu često ostajale potcijenjene?
– Bog je u ženi ostavio nešto što nas muškarce istinski nadahnjuje. Fragmente toga pokušavam da osvijetlim i sklopim bar dio mozaika te ljepote. Pretpostavljam da su i veliki umjetnici kroz historiju umjetnosti osluškivali to što nije ovosvjetsko. Nažalost, svjedoci smo velikih nepravdi prema ženi kao i najgorih sudbina. U jednu riječ stalo bi sve što žena traži, a to je poštovanje. Možda će u mojoj umjetnosti to poštovanje živjeti i nadživjeti nepravde svakodnevnog života.
U Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, u kojoj ste nekada bili učenik, danas ste profesor. Iako nastava slijedi zadane programe, kakav ste lični pristup i duh željeli unijeti u svoj pedagoški rad?
– Ponovo sam došao na stanicu na kojoj sam učio, a sada predajem znanje budućim generacijama. Pogotovo umjetnicima, nažalost, administracija i programi često pokušavaju staviti u isti okvir sve predmete. Umjetnost to teško prihvata, ali hvala Bogu našao sam način da pomirim ono što je unutar okvira i ono što je izvan njega. Sloboda je veoma važna za razvoj slobodnog i kreativnog duha kod mladih.
Ljudska historija je puna krvi. Šta je uloga umjetnika u ovom okrutnom svijetu?
– Andrej Tarkovski, jedan od najvećih filmskih vizionara, smatrao je umjetnost duhovnom misijom. Njegova filozofija sažeta je u ideji da je svrha umjetnosti pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu dušu i učiniti je sposobnom da se okrene dobru. Ovo je, prema mom mišljenju, najtačnija definicija umjetnosti. Ukoliko jedan moj rad bude bar jednu dušu potakao na to da se okrene dobru, smatrat ću svoju misiju uspješnom.
Biste za historijske ličnosti BiH
Postoji li muzika koja oblikuje Vaše raspoloženje i prati Vas kroz proces stvaranja?
– Muzika je umjetnost koja kao da je u ljubavi s mojom umjetnosti. Zajedno porode djelo. Iako je teško govoriti o određenoj muzici, među onima koji djeluju podsticajno svakako su Vangelisove kompozicije.
Koliko umjetnička scena jedne zemlje utiče na njenu kulturnu prepoznatljivost u svijetu i na jačanje osjećaja identiteta unutar društva?
– Kultura i umjetnost jedan su od osnovnih stubova na kojem počiva jedno društvo. Kako bismo imali kvalitetno društvo i zdrav ambijent, država mora biti podrška za očuvanje kulturnih institucija i podrška umjetnicima, jer svaki govor političara pamti se kraće od leta kokoške, dok ono što umjetnici ostavljaju ima odjeka u vječnosti.
Da imate priliku da oblikujete javni prostor bh. prijestolnice, koje biste spomenike postavili kako biste kod građana potaknuli ponos, a kod turista interesovanje za njihovu historijsku priču?
– Svaka važna ličnost koja je obogatila našu historiju trebala bi imati bar bistu, jer mi imamo itekako na koga da budemo ponosni, a samim tim turistima bi bio vidljiv razlog našeg ponosa.
