Uvijek predana svom radu, Aida uveliko radi na organizaciji petog po redu Sarajevo Photography Festivala, koji će i ove godine bh. prijestolnicu pretvoriti u mjesto međunarodnih susreta i razmjene.

Razgovarala: Elma Zećo

Iako se čini da joj svaka tema leži, ona sebe opisuje kao modnu i portretnu fotografkinju s velikim divljenjem prema dokumentarnoj fotografiji. Impresivne fotografije Aide Redžepagić našle su se na naslovnicama brojnih magazina. Voli da propituje društvene norme, identitete, a koliko duboko osjeća ekološke teme pokazala je kao autorica kampanje Plastična operacija, progovarajući o gorućim problemima zagađenja okoliša.

Kao istaknuto ime bh. fotografije, okitila se brojnim priznanjima, između ostalog, osvojila je prvo mjesto na Balkan Photo Festivalu, prvo mjesto na Rovinj Photo Festivalu, drugo mjesto na Sarajevo fotomaratonu, kao i nekoliko srebrenih i zlatnih medalja na međunarodnim fotografskim takmičenjima. 

U 2022. osnovala je Sarajevo Photography Festival, a pripreme za ovogodišnje izdanje već su u toku. 

Život pod pritiskom

S kojim izazovima se susrećete organizujući Sarajevo Photography Festival 2026. i kakav program može očekivati publika?

– Peto izdanje je za nas lijepa prekretnica, jer više ne gradimo festival od nule, nego ga razvijamo i nadograđujemo. Najveći izazov je, zapravo, kako svaki put podići ljestvicu, a ostati autentičan i vjeran onome što jesmo. Publika može očekivati veoma dinamičan program, od velikih međunarodnih izložbi i gostovanja, do radionica, razgovora i formata koji uključuju publiku. Trudimo se da festival nije samo nešto što se pasivno gleda, nego prostor susreta, razmjene i novih ideja.

Tematski fokus su uvijek društveno relevantne teme. Za koju ste se temu opredijelili ovoga puta?

– Tema je Under Pressure. Do nje smo došli dosta intuitivno, ali i kroz razgovore o tome šta je istinski danas relevantno. Ako pogledamo globalna dešavanja, ali i naše svakodnevne, lične živote, čini mi se da svi na neki način osjećamo pritisak. On

dolazi iz različitih pravaca: političkih, ekonomskih, društvenih, ali i iznutra, kroz lična očekivanja i strahove. Sistem u kojem živimo, posebno kroz intenzivni kapitalizam, došao je do neke svoje granice, pa sada svi zajedno osjećamo njegov maksimum.

Zanimljivo mi je da pritisak ne mora biti samo destruktivan. Često vodi i do promjene, do pucanja, ali i do neke vrste katarze. Fotografija je idealan medij da se istraži i pokaže kako ljudi podnose pritisak, kako pucaju, prilagođavaju se i pronalaze nove načine da postoje u takvom svijetu.

Foto: Edvin Kalić

Fotografijom se bavite još od svojih dvadesetih. Kada se javila spoznaja da ste kao autor sazreli za pokretanje festivala posvećenog fotografiji u Sarajevu?

– Iskreno, nije to bio jedan “sad sam spremna” trenutak. Više je bio osjećaj da nam takav prostor nedostaje. Kroz godine rada i putovanja vidjela sam koliko festivali znače za razvoj scene, i nekako je došlo prirodno da pokušamo to izgraditi i ovdje.

Ko Vam je bio najveći vjetar u leđa u realizaciji ovog projekta?

– Ljudi. Uvijek ljudi. Od prijatelja i kolega do partnera, koji su vjerovali u ideju kad je bila samo skica na papiru. I, naravno, tim bez kojeg ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Na koji način Sarajevo Photography Festival doprinosi razvoju i vidljivosti kulturne scene naše zemlje?

– Prije svega tako što dovodi ljude. Ne samo umjetnike, nego kustose, urednike, direktore galerija, novinare… Sarajevo tih dana postane mjesto susreta i razmjene, i to se osjeti u cijelom gradu. Uspjeli smo dovesti sjajne autore iz cijelog svijeta, a ono što mi je posebno drago je da nam se sve češće javljaju velike evropske redakcije koje dolaze da prate festival. To je ogroman iskorak, jer na taj način priča o Sarajevu i našoj sceni ide daleko izvan lokalnog konteksta. Također, otvaramo prostor mladim autorima da budu viđeni i povezani, što je možda i najvažniji dugoročni doprinos. Nekad se toliko zatrpam organizacijom da mi sve to postane svakodnevnica, ali kad festival završi i kada se malo odmaknem, tek tada shvatim koliko smo zapravo napravili. Možda jesmo relativno mlad festival, ali mislim da više nismo mali festival.

Umjetnost treba biti odgovorna

Uspjeli ste se pozicionirati u sami vrh fotografske scene u BiH. Koji su radovi najviše oblikovali Vaš umjetnički izraz i koliko je Vaš stil rezultat lične intuicije, a koliko uticaja globalnih trendova?

– Moj rad je uvijek bio vezan za teme identiteta i društvenih normi. Projekti poput Between Four Walls ili Plastic Surgery najviše su me oblikovali. Mislim da intuicija uvijek dolazi prva. Trendovi mogu biti inspiracija, ali ako radite samo po trendu, to se veoma brzo osjeti. Počela sam s nekim komercijalnim radom, tražeći finansijsku sigurnost, jer sam odlučila živjeti od ovog posla, ali kako sam dublje ulazila u fotografiju, više od puke estetike zanimale su me teme koje propituju, progovaraju i ostavljaju dublji trag. 

Koliko su društvene mreže promijenile percepciju i vrijednost fotografije?

– Ogromno. Danas svi gledamo hiljade fotografija dnevno i to neminovno mijenja način na koji percipiramo vrijednost. S jedne strane imamo demokratizaciju: svako može objaviti, biti viđen i ispričati svoju priču, što je veoma važno. S druge strane, sve postaje brže, kraće i često površnije. Fotografija se konzumira u sekundi, bez vremena da stvarno zastanemo i uđemo u nju. Zato su festivali i izložbe važni, jer vraćaju fotografiji vrijeme i pažnju. Daju joj prostor da diše. Ove godine na festivalu prikazujemo i jedan film koji se bavi ovom temom. Sjajan New Yorkerov dokumentarac koji se bavi pitanjem da li je potraga za savršenom fotografijom promijenila način na koji doživljavamo putovanja i mjesta koja posjećujemo. Generalno, turizam. Zanimljiva je to tema, posebno danas kada često imamo osjećaj da više gledamo svijet kroz ekran nego direktno.

Po čemu prepoznajete da je fotografija posebna ili drugačija od svih uobičajenih?

– Po tome što vas zaustavi. Ne mora biti tehnički savršena, ali ima nešto što vas natjera da se vratite i pogledate još jednom.

Postoji li neka formula kako u jednoj fotografiji objediniti emociju, priču i estetiku?

– Ne postoji formula, i to je, zapravo, ljepota fotografije. Ali, postoji iskrenost. Ako je autor iskren u onome što radi, to se uvijek osjeti.

Koji su Vaši principi kada radite s osjetljivim temama, te kako balansirate između poštovanja, etike i umjetničkog izraza?

– Uvijek krećem od poštovanja prema osobi ili temi. Bitno mi je da niko nije iskorišten ili sveden na motiv. Također, veoma mi je važna komunikacija kao i povjerenje. Umjetnost ne treba da bude bez odgovornosti.

Čuvanje uspomena na ljude

Volite putovati, a jedno vrijeme živjeli ste i u Španiji. Kakve utiske nosite iz tog perioda i da li pamtite neku posebnu anegdotu sa svojih putovanja?

– Španija me naučila sporijem tempu i uživanju u svakodnevnim stvarima. Mentalitetom su dosta slični nama Balkancima.

Anegdota ima mnogo, ali uvijek, do kraja života, moje najdraže putovanje će biti u Iran. Toplota tih ljudi i umjetnost u svakom aspektu života neuporediva je s bilo čim. Došavši u Isfahan, prvog dana sam osjetila neku tugu. Možda će zvučati čudno, ali pitala sam se kako će me nakon ovoga ikada više išta moći oduševiti. 

Postoji li neka sportska aktivnost koja Vas posebno opušta?

– Skijanje. Ja sam ona osoba koja se snijegu raduje više nego obali mora. 

Kako, po Vašem mišljenju, fotografija može doprinositi očuvanju kulturnog i umjetničkog naslijeđa za generacije koje dolaze?

– U posljednje dvije godine sam izgubila više ljudi nego za cijeli svoj život. To mi je potpuno promijenilo odnos prema fotografiji.

U takvim trenucima shvatiš koliko su važni svi ti zabilježeni trenuci. Kada izgubimo nekoga, najveći strah je da ćemo mu zaboraviti lice, izraz, način na koji nas je gledao, kako se smijao… Fotografija nas spašava od toga. Ona postaje nešto čemu se vraćamo u potrazi za blizinom koja fizički više nije moguća.

Upravo tu leži njena najveća vrijednost, ne samo na ličnom, nego i na kolektivnom nivou. Kao što čuvamo uspomene na ljude koje volimo, tako fotografija čuva i uspomene na društvo, gradove, načine života koji se mijenjaju i nestaju. Stoga fotografija nije samo dokument. Ona je sjećanje koje ne blijedi tako lako.