„U restoranu kod Ajše.“ Tako Samedin Kadić, profesor i pisac, počinje priču o mjestu gdje je bosanski burek postao svjetska priča. Ayşa Boşnak Börekçisi, u srcu Kemeralti bazara u Izmiru, drugi put je nagrađen Michelin zvjezdicom, priznajući kvalitet i autentičnost kuhinje koju vodi žena porijeklom iz Bosne.
Kako Kadić dalje piše: „Pored moćne egejske kuhinje, pune najboljeg maslinovog ulja, slavu joj donio naš burek, zbog kojeg je restoran zakićen Michelinovom zvjezdicom.“ Upravo taj burek, pripremljen prema tradicionalnim bosanskim receptima, postao je simbol restorana i jedan od razloga zbog kojeg je gastroscena Izmira dobila međunarodnu pažnju.
Restoran je popularan i među lokalnim stanovništvom i turistima. Na hladnom i toplom buffetu nude se sarma, janjetina, baklava, ali zvijezda je burek, pažljivo razvijeno tijesto i punjenje koje prenosi okus doma. Bib Gourmand priznanje potvrđuje da kvalitet ovdje ide ruku pod ruku s vrijednošću za novac.
Posjetitelji koji uđu kod Ayše odmah osjete duh stare Bosne na koju se u restoranu čuvaju brojne uspomene i o kojoj Ajša rado govori, uprkos teškoj sudbini svoje porodice na putu do ovoga gdje su danas. Ipak, Bosna i bosanski jezik su joj u srcu i svoju priču podijelila je sa Samedinom.
O tome kako su putevi života Ajšu i njenu porodicu doveli u Izmir ispričao je Kadić na svom Facebook profilu nakon posjete restorana, pa njegovu priču, uz dozvolu autora, prenosimo u cjelosti:
“U restoranu kod Ajše.
Pored moćne egejske kuhinje, pune najboljeg maslinovog ulja, slavu joj donio naš burek, zbog kojeg je restoran zakićen Michelinovom zvjezdicom.
Pred jednu od posjeta Izmiru, R. T. Erdogan je navodno s naslovnice nekih novina, dok mu se jedan brk presijavao pod svijetlom trafike, poručio: „Ajše, spremi burek!“
Sinoć svunoć padala proljetna kiša, jutros − jutro proljetno.
A Ajšina priča ipak teška, puna progona.
Njeni, Kajevići, iz Kolašina, kao i toliki drugi iz ovog mjesta, protjerani u selo kraj Bijelog Polja. Tamo čuvali spomen na Kolašin, deklarativno odbijajući puštanje korijena u novom mjestu. Radini i sposobni, ipak deverali. Oca joj čitav život pratila slika iz djetinjstva: ustao pustiti ovce, a one sve poklane u toru. Vuk ga gonio kud god išao.
Onda, u okviru nepojmljivog – zapravo, vrlo pojmljivog – sporazuma dvije zemlje, Jugoslavije i Turske, njeni opet pokrenuti, ovaj put za Tursku, iz koje nikad nisu došli, ali su se nekoliko godina zadržali u Makedoniji, s pečatom: „srpski muslimani.“ Da bi unišli u izmišljenu pradomovinu, morali prvo postati „turski muslimani.“ Kada su ih natrpali u voz, sve što su im stavili u vagone bili su kanisteri s vodom. Njen amidža je, kad su konačno krenuli, pobacao kanistere i vikno vojnicima: „Ništa nam od vas ne treba! Neka umremo od žeđi, ali ništa nam od vas ne treba!“
Kada je stigao u Tursku, u papirima njenog oca je stajalo: vatansız – bez države.
Uzdahnula je i ponovila: „Bez države! Allah, Allah!“
Pošto je prva rođena u Turskoj, kada bi joj oca pitali koliko su dugo ovdje, on bi nju zovnuo i vikunuo: „Ajša, koliko ono imaš godina?“
Pridružuje nam se i mlađa joj sestra Hajrija. Žali se, djeca joj slabo znaju naš. Neko navede dva razloga: prvi, Ataturk je zabranio sve jezike osim turskog; i drugi, trauma progona na kraju je postala želja za zaboravom. Plače, nedavno joj muž, također našeg porijekla, umro. Obišli Mostar, Sarajevo, svu Bosnu, vratili se u Bijelo Polje, a on tamo, dok su pili kahvu i razmjenjivali utiske, dakle, tokom lijepog porodičnog sohbeta, tiho rekao: „Od sada ću samo bosanski pričati.“
Umro kroz deset minuta, srce samo stalo.
Hajrija briše suze.
Majka im, starija od izgona ali ne i mržnje i planova, velika hasta. Kad nas isprati, Ajša trči u bolnicu da joj kaže, možda posljednji put: „Mnogo te hajem.“
