Čudesna Ferhadija (II dio )

    Čudesna Ferhadija (II dio )

    Kako bi bilo divno kada bi mogli da govore i gradovi, njihove ulice ili znameniti hoteli…Jer i oni su kao ljudi: rađaju se, žive i umiru ili ostaju bar u sjećanjima besmrtni, a imaju i dušu. Uvijek sam o tome razmišljao kako u rodnom Sarajevu, tako i na dalekim promenadama. Zamislite, uvaženi čitaoci, kakva bi to bila besjeda kada bi i Sarajevo moglo da priča svoje drage i nedrage storije, ili kada bi moć govora imale njegove ulice, kao i znameniti hoteli, poput „Evrope“ („Europe“).

    Možda i stoga, u svojoj knjizi „Zeugmine suze“, darovao sam moć govora brojnim drevnim gradovima i svetilištima iz 33 države, navodeći kako sam na sva ta sabesjedništva uvijek iznova isplovljavao iz jedne od najzanosnijih sarajevskih, i ne samo sarajevskih, „luka“, Ferhadije (koja se skoro pola vijeka zvala Ulica Vase Miskina), gdje se tako harmonično stapaju Istok i Zapad i gotovo prožimaju bogomolje četiri konfesije. A iz te kosmopolitske ulice, u ovom zapisu, prenijeću samo nekoliko podsjećanja, koja govore o njenim ljudima, ali i gostima.

    1. Gotovo da nema značajne ličnosti, koja je posjetila Sarajevo, a da nije promenadila i Ferhadijom. Još u doba bivše Jugoslavije, koja je bila među liderima nesvrstanih, postojalo je nepisano pravilo da svaki suveren, šef države ili premijer iz islamskog svijeta obavezno posjeti i Begovu džamiju. A put do te znamenite bogomolje obavezno je vodio i Ferhadijom, odnosno tada Ulicom Vase Miskina, kroz špalir oduševljene mase (upravo ispred mojih prozora i balkona).

    Dobro se sjećam, prilikom svake te posjete dovodio sam na svoj balkon nenu (prezivala se Rašidagić) sa drugog sprata. Ta dobroćudna vremešna komšinica nije se razumjela u politiku, ali su joj ti lideri značili nešto posebno, tim prije što je njen sin Meho radio u jednom predstavništvu u Libanonu, u Bejrutu. Kao radoznali dječak i sam sam uživao gledajući Sukarna, Nasera, Menderesa, Bajara, Ben Belu, Bumedijena… kao i brojne krunisane glave.

    Tri posjete ostale su mi, ipak, u posebnom sjećanju.

    Prvo Gamala Abdela Nasera. Upravo dok je prolazio ispred našeg balkona, podigao je glavu i uz osmijeh mahnuo neni i ostalim. Za nenu je to bio trenutak vječnosti i narednih desetak minuta samo je ponavljala „Aman jarabi“.

    Dvije naredne posjete urezale su mi se u sjećanje jer su, vremenom, srušile moju predodžbu da su moćni nedodirljivi i svemoćni. Prvo me je u to razuvjerila tužna sudbina turskog premijera Adnana Menderesa. Nije prošlo mnogo vremena, a bio je uhapšen i osuđen na smrt na Jaši adi, jednom od mramornomorskih otoka, da bi potom bio i pogubljen. A zatim sam na „alžirskom“ primjeru još bolje shvatio koliko je varljiva slava.

    Jer valjda najveću ushićenost Sarajlije su tokom tih posjeta iskazale prema egipatskom predsjedniku Naseru i alžirskom lideru Ben Beli. Klicalo se gotovo do nebesa. Slučaj je, međutim, htio da Ben Bela uskoro bude smijenjen i na vlast je došao dotadašnji ministar odbrane Huari Bumedijen, a jedna od njegovih prvih posjeta bila je upriličena Jugoslaviji i, naravno, Sarajevu. I gle čuda. Gotovo isti onaj svijet koji je koliko juče klicao Ben Beli, sada je oduševljeno pozdravljao Bumedijena. Ostao sam zbunjen, kao i nena sa drugog sprata, koja je samo govorila: „Moj sinko, svašta u dunjaluku“.

    2. Mi, dječaci i djevojčice iz Ferhadije, kao i obližnjih ulica, imali smo dosta bezbrižno djetinjstvo, a krasilo nas je i divno drugarstvo. Nikad se nismo dijelili po tom ko je koje vjere ili nacije, već ko je bolji drugar (jaran). A takvi odnosi vladali su i među našim roditeljima. Radovali smo se svim blagdanima. Jer to su bili praznici sviju nas. Sjećam se tih divnih prazničkih dana i iz svoga doma. U jednoj sobi sjedili bi Mutevelići, Prnjatovići, Zečevići, Davidovići, Oreli, Omanovići, Begovići, Lekići, Hamzići… a u drugoj mi, djeca. Naravno, darovi su pripremani i za ostalu dječicu koja nije bila tu. (Zanimljivo je i da smo gotovo svi mi poletarci išli u muzičku školu, a do zvjezdanih operskih visina kasnije se vinula Milica Zečević – Buljubašić, koja danas živi u Beču).

    Za dječije igre imali smo u našoj četvrti više „stadiona“ kao iz snova. Park (prinčeva) ispred Saborne crkve, parking plato ispred bivšeg Doma JNA (gdje smo, pod neonskim osvjetljenjem, igrali noćne fudbalske utakmice), a zimi nam je „na raspolaganju“ bila i opustjela ljetna bašta hotela „Evropa“. Kauboja i Indijanaca igrali smo se na zidinama tada oronulog Bezistana. Najviše nam je „u goste“ dolazila ratoborna raja iz tadašnje Hajduk Veljkove ulice. A kada bi trebalo da uslijedi „mir“, uloga posrednika sa maslinovom grančicom uglavnom je dodjeljivana poeti Rešadu Hadroviću i meni, pošto smo bili valjda jedini dječaci u okruženju koji se nikada nismo pomlatili.

    Samo mi, raja iz Ferhadije, imali smo i jedno tajno igralište. Iza istoimene džamije. Glavne vedete bili su tu Hajro, Rusmir (zvani Špiro), Mustafa Demir, Nijo, Patak, mlađani Pečenković… te golman Samija Žubi, a u gledalištu su bile djevojčice iz ulice. Za njih je ulazak u taj naš hram fudbala bio malo nezgodan, jer su morale da preskaču betonsku džamijsku ogradu. Ali ipak su je lako savladavale, uz pomoć nas, kavaljera.

    Glavne fudbalske utakmice ipak su igrane noću, ispred bivšeg Doma JNA, a okupljale su „zvijezde“ iz cijelog kvarta. U publici je redovno bio i neponovljivi profesor Borislav Mihačević, koji je mogao da se divi golmanskim bravurama Tonče Gavranovića ili majstorskim potezima Sole, Sene, braće Šahinpašić… sve do braće Kostić, koje smo zvali Pele i Garinča. Za razliku od nas „fudbalera“, na igralištu Prve gimnazije „Metalac“ već je „danonoćno“ trenirao budući košarkaški maestro Bogdan Tanjević.

    Imali smo i jedno rezervno fudbalsko igralište. U dvorištu sa tri ulaza: iz Miskinove (Ferhadije), Titove (Bašeskijine) i Trga fra Grge Martića. Sada su tu „ustakljene trgovke“.

    Park ispred Saborne crkve služio je za zajedničke igre djevojčica i dječaka, a posebno je bila popularna igra eberečke ebertute. Djevojčice su „prozivale“ svoje simpatije a dječaci birali svoje. U to doba nekadašnja zgrada bogoslovije još nije bila unakažena zdanjem Ekonomskog fakulteta, a na suprotnoj strani umjesto „Svjetlosti“ bile su kuće Bratovića i Kantardžića. Park je krasio i polukružni kameni podzid sa fontanom, poput one kod Ali-pašine džamije. A o redu i miru brinuo se i revnosni parkaš.

    Kružna asfaltna traka služila je za takmičenja aeromodelara, kao i za bicikliste. U to doba najbolje bicikle imali su sin Emerika Bluma (ne sjećam mu se imena), zatim Suad Bratović i Branimir Lekić, sin poznatog fotografskog para Štefice i Čedomira Lekića. Zanimljivo je da je Branimirov ujak, Nikola Drakulić, bio lični fotograf indonežanskog predsjednika Ahmeda Sukarna. A za Branimira je vezana i jedna dogodovština, koja se istina nije desila u našem parku već onom ispred Opštine Centar, gdje je nekada bio i bazen za mališane.

    Upravo kada je dobio novi bicikl, pohvalio se jednom neznancu da ima još jedan. Ovaj ga je zamolio da mu pokaže i taj drugi, uz obećanje da će mu čuvati novi. I dok je Brane otišao kući, nije teško pretpostaviti šta se desilo. Kada se vratio, u parku više nije bilo ni neznanca ni njegovog novog bicikla.

     Inače, u to doba sarajevska šampionka u hula-hopu bila je nenadmašna Nada Potočnik, kasnije poznata novinarka Nada Salom, koja je stanovala preko puta parka, iznad slatičarnice „Ki-ki“. Skoro dva sata znala je da vrti čak devet kolutova oko svog vižljastog tijela i to pred brojnom publikom. Neki su čak znali da prošetaju do Baščaršije, zatim do Vječne vatre, ali kada bi se vratili Nada je, na njihovo iznenađenje, i dalje vrtjela hula-hop, u ritualnom zanosu.

    3. I pored svih tih silnih igrališta, fudbalske utakmice nekada smo zakazivali i u nekadašnjoj Ulici Vase Pelagića, današnjoj Vladislava Skarića. „Novogradnja“, kako i danas zovemo najdužu zgradu u toj ulici, još nije bila dovršena (zidala se poput Skadra na Bojani), a okolo Ferhadija džamije bile su trgovke, gdje se sada nalaze ljetne bašte. Ulicom bi, iz pravca hotel „Evrope“, prošao tek po koji automobil, malobrojnih stranaca. Ipak, ulica je bila ulica i policija je povremeno prekidala naše igrarije.

    U to doba najstroži policajac u Sarajevu bio je svakako čuveni Jažić (Jaža). Kada bi on noću, u službenom plavom fići, prošao Ferhadijom i nastavio Saračima i baščaršijskim uličicama, cijeli kvart bio je miran kao bubica. A komotno ste mogli iznijeti i drago kamenje, bezbjedni da ih niko neće ukrasti. Uglavnom je dežurao noću, ali ponekad i danju.

    Tako se jednom prilikom pojavio upravo u trenutku dok je u toku bila naša utakmica. Svi su se razbježali i sam sam ostao sa loptom u ruci čekajući „strašnog“ Jažu. Nije u pitanju bila nikakva luda hrabrost, već jednostavno znatiželja bliskog susretanja. Dok su ostali dječaci izvirivali iza obližnjih uglova, Jaža mi je prišao, pomilovao po glavi i samo rekao da je za naše dobro da ne igramo fudbal na mjestu gdje možemo i nastradati.

    Tih njegovih očinskih riječi sjećam se i danas. Djelovale su pedagoški i više nikada nisam zaigrao fudbal u Pelagićevoj ulici.

    4-1

    4. Za naš kvart bila je vezana još jedna interesantnost. U Ferhadiji i u obližnjim ulicama -Titovoj (Bašeskijinoj), Koturovoj i Štrosmajerevoj – bilo je mnogo porodica sa po tri sina. Idući od Slatkog ćošeta Ferhadijom, te paralelnom Titovom, to su bila braća Bilalagić (Mustafa, Ekrem i Fuad), Pizović, Salihagić, Šahinpašić, Alihodžić (jedan od njih je i automobilski as Sead), Demir (Ibrahim, Mustafa i Hamdija), Kulić, Kostić, Efendić, Spahić, Kalamujić, Pirić, Huseinović… Istovremeno, u Zlatarskoj ulici radila su trojica Hamzića, dok se u Štrosmajerovu doselio jedan od popularne braće Musemić…

    Na drugoj strani, bogato žensko potomstvo krasilo je porodicu Hasanbegović sa pet kćeri: Muneverom, Munibom, Munirom, Muberom i Mirsadom, dok su Ždralovići imali četiri. Nažalost, zapamtio sam imena samo Zlate i Minke.

    Inače, najbrojnije potomstvo u četvrti imao je poznati taksista Karamehmedović iz Jelića ulice, koji se više puta ženio… Uvijek je imao najbolji auto, a taksi-štand tada se nalazio uz pločnik pored same Katedrale.

    Zvučaće možda nestvarno, ali u našem kvartu poznavali smo se gotovo u dušu, mada nismo bili providure. U doba naše mladosti nije bilo Interneta i više smo bili okrenuti jedni drugima. Ko, naprimjer, nije poznavao braću Selimović, koji su, kao i Plavi anđeo Jasna Šamić, stanovali u vakufskom nebodoru? Ili ko nije poznavao braću Muzičke, sestre Koprivice, zatim Almu i Maju Baruh, ili Hoziće, Žubije, Abduzaimoviće, Demire, Likiće, Hasanbegoviće, Besaroviće, Filipoviće… Ili naše sugrađane koji su stanovali preko puta Muzičke škole, braću Lapendu ili sestre Azru i Svjetlanu Kapić. Gotovo svakodnevno smo se sretali, makar se neki lično i ne poznavali.

    U našoj ulici nalazila su se i ateljea takvih velikana kao što su bili Ismet Mujezinović, Roman Petrović, Mario Mikulić… Da posebno i ne pominjem ugledne profesore, inžinjere, trgovce, novinare, zanatlije…

    Znali smo i da će gotovo svakog dana Miskinovom proći sa svojim tašnicama ugledni ljekari Štajnberg i Mehmedagić. Prvi je stanovao u Ulici Pariške komune, a drugi u Čukovićevoj (današnjoj ulici Muvekita). U našem kvartu, na početku bivše Vuka Karadžića a sada Pehlivanuše, stanovao je i ugledni ljekar Mušanović. Njegovim stopama krenuo je i sin Mirza, čiji je dedo, po majčinoj strani, takođe bio doktor. Mirzin mlađi brat Nećko išao je sa mnom u muzičku, a njihova sestra Nađa, udata Mehmedbašić, jedna je od najboljih TV novinarki koje je dalo ovo podneblje. Uz to, uspješno se ogledala i kao autorka sjajnih dokumentarnih filmova. U našem susjedstvu, preko puta Jevrejskog muzeja, stanovala je i ugledna doktorica (ginekolog) Aida Softić, udata Stevanović, čiji je sin Zoran bio jedan od sarajevskih šereta.

    Bili smo obradovani i kada se počelo pisati kako je stomatolog iz naše ulice Fahrudin Zejnilagić otkirio tabletu protiv raka. Nažalost, nada je bila kratkog vijeka. Kao što smo bili ponosni i što se najbolji, „egipatski sladoled“, pravi u našoj ulici, a salep na Slatkom ćošetu, kod Demirovića i Ramiza.

    O svakoj familiji mogla bi se ispričati zanimljiva storija. Jer priča o Ferhadiji je beskrajna, uostalom kao i o mnogim poznatim ulicama i kvartovima.

    Zaista, šteta što nemaju moć govora…

    Slobodan Stajić, dovla.net