Damir Imamović, interpretator sevdalinki: Sve lakše prođe s pjesmom

Damir Imamović, interpretator sevdalinki: Sve lakše prođe s pjesmom

“S obzirom na to da sam na sceni već skoro dvije decenije, važno je da se povremeno ‘ponovim’ nekim novim zvukom, pristupom snimanju, producentom i muzičarima s kojima mogu ispričati neku novu priču”

Damir Imamović; Foto: Edvin Kalić

Razgovarala: Elma Zećo

Kada se pojavio na muzičkoj sceni prije skoro dvije decenije, Damir Imamović odmah je ostavio dojam umjetnika čije će se ime dugo pamtiti. Ne zbog toga što potječe iz porodice sevdalijskih bardova, nego zato što već svojim prvim muzičkim poduhvatima kreira drugačiju vrijednost stavljajući tradiciju u nove umjetničke okvire na zapažen i dopadljiv način. Ako je suditi iz ugla posmatrača, s lakoćom je prihvaćen u domovini i na području bivše Jugoslavije, a nešto kasnije s pjesmom odlazi i u daleki svijet. 

Izuzetan vokal, čija emocija uspijeva otvoriti dušu, dobitnik je nekoliko domaćih i međunarodnih priznanja. Posljednje je stiglo nedavno – titulom najboljeg evropskog world music izdanja sezone septembar 2019.septembar 2020. krunisan je njegov novi album Singer of tales, koji je svjetlo dana ugledao u jeku pandemije. 

Premalo se radujem uspjesima 

Uprkos negativnom utjecaju Covida-19 na cjelokupni život, Vaš novi album doživljava veliki uspjeh. Koliko Vam je, s jedne strane, teško palo što ste bili spriječeni krenuti na planiranu turneju povodom njegovog izlaska, te s druge strane, koliko ste sretni što ovo ostvarenje osvaja velika priznanja?

– Iskreno, u početku sam bio zaprepašten cjelokupnom situacijom. Sve je već bilo dogovoreno s brojnim medijima u Londonu i trebala je uslijediti turneja od preko dvadeset koncerata, tako da sam 15. marta trebao putovati u London radi promocije. Hladan tuš koji je uslijedio nije nas, ipak, spriječio da objavimo album. Još uvijek mislim da je to bila dobra odluka, s obzirom na okolnosti, a i nagrade koje album osvaja potvrđuju da smo napravili dobar izbor.

Damir Imamović; Foto: Edvin Kalić

Kome uvijek najprije saopštavate vijesti o svom uspjehu?

– Nekolicini prijatelja i porodici. Moram priznati da se premalo radujem uspjesima. Valjda je to neki rezultat našeg kolektivnog psihičkog stanja, crnjaka u kojem smo odrasli, majke koja te od djetinjstva opominje: “Ne smij’ se toliko, oplakaćeš!”.

Na koji način birate saradnike na albumu i kako osjećate da su oni pravi izbor?

– Imam dvije vrste saradnika: one s kojima radim redovno dugi niz godina, i one s kojima radim povremeno na određenim projektima. S ovim prvima imam odnos kao s porodicom: zajedno rastemo, istražujemo, pokušavamo uvijek nešto novo. Druga vrsta su ljudi za koje mislim da mogu dati neki novi vjetar u leđa onome što radim. S obzirom na to da sam na sceni već skoro dvije decenije, važno je da se povremeno ‘ponovim’ nekim novim zvukom, pristupom snimanju, producentom i muzičarima s kojima mogu ispričati neku novu priču.

Kada snimate, koliko je teško dosegnuti istovremeno emociju i perfekciju zvuka?

– To je uvijek izazov. U početku mi je to bio veliki problem. Sjećam se da sam ga rješavao često sa snimanjem live nastupa. Tako su nastala dva moja albuma u prvim godinama. Nastup uživo garantuje neku energiju i emociju. Kasnije sam naučio postizati to u studiju.

Nastupima se tek polako vraćate. Koliko Vam nedostaju češći koncerti, intenzivnija druženja s publikom i putovanja?

– Svima nama koji mnogo putujemo promjena postaje navikom. Kada se zatvoriš, to pada možda još teže nego ljudima koji ne putuju stalno. Istina je da nastupi ponovo polako kreću, ali stidljivo i uz veoma mnogo muke oko svakog individualnog koncerta.

Postoji li zanimljiva anegdota s nekog putovanja koju biste mogli ispričati?

– Bilo ih je, zaista, mnogo. Zatekneš se nekada u nekom nevjerovatnom dijelu svijeta, sa čudesnim ljudima. Putovanje nikada ne prođe onako kako si planirao. Ipak, kada se sve slegne, ostaju lijepi momenti.

Super prostor postao je toksičan

Damir Imamović; Foto: Edvin Kalić

Doživljavate li umjetnost kao terapiju?

– Jednim dijelom sigurno da. Sve lakše prođe s pjesmom.

Imate li Vi neko sjećanje na djetinjstvo koje budi nostalgiju?

– Veći dio djetinjstva proveo sam u Hercegovini, gdje moji imaju vikendicu, tako da je većina tih sjećanja vezana za sunce i kamen. Onda je došao rat, pa sam dio djetinjstva proveo u podrumu. Djetinjstvo vas progoni cijeli život, i one dobre i one loše stvari.

Šta najviše volite raditi s prijateljima?

– Volim se družiti, razgovarati, budalesati s ljudima koje volim. To je također nešto što mi nedostaje u ovom vremenu pandemije. Družim se uglavnom ‘jedan na jedan’.

Kako doživljavate društvene mreže?

– U početku sam ih doživljavao kao super prostor za razmjenu mišljenja, informacija, linkova. Ali postale su vremenom veoma toksično okruženje. Imam utisak da svako najcrnje misli i strahove nastoji da podijeli na Twitteru i drugim mrežama. Kao da se ljudi takmiče u crnjaku. Kao da ustanu ujutro i, nervozni uz kafu, odluče sasuti cijelom svijetu u lice svoje hejtove, nesigurnosti, strahove. Često se zezam da mi je svaka zlatna koju ne objavim. Volio bih kada bi se ljudi jedni prema drugima na mrežama odnosili više kao kada se sreću uživo. 

Čija književna djela pobuđuju najviše pažnje kod Vas?

– Čitam prilično mnogo. Pogotovo ove godine. Recimo, Alen Mešković iz Danske me je baš oduševio svojim pisanjem.

Bez kojih stvari za Vas život ne bi imao smisla?

– Bez prijatelja, muzike, druženja, ali i izazova, još stvari za uraditi, postići, bar pokušati. To nekako životu daje smisao izvan pukog preživljavanja. 

Zato što jedan članak nije dovoljan…

NOVI ALBUM DAMIRA IMAMOVIĆA U SAMOM VRHU SVJETSKIH TOP LISTA

DAMIR IMAMOVIĆ DOBIO NJEMAČKOG “GRAMMYJA”

NOVI ALBUM DAMIRA IMAMOVIĆA PROGLAŠEN NAJBOLJIM U EVROPI