Ramazan u Sarajevu ima svoju mapu, a jedna od najvažnijih tačaka na njoj je Divan u Morića hanu. Jedna od stalnih adresa noćnog života i kultno mjesto sarajevskih ramazana.

Tokom ovog mjeseca Divan radi isključivo od iftara do sehura. Ne iz marketinga, nego iz uvjerenja. Danju je zatvoren, noću vrvi od života. Vrata se otvaraju s akšamskim ezanom i pucnjem topa sa Žute tabije, a već tada avlija počinje da se puni. Nakon teravije u Begovoj džamiji gužva postaje ozbiljna: rijeka ljudi slije se prema hanu i rijetki su oni koji iz prvog pokušaja uhvate slobodan sto.

U Divanu nema tišine. Razgovori su glasni, smijeh još glasniji. Ne čuješ samog sebe, ali nikome to ne smeta. Za istim stolom sjede softe iz Gazi Husrev-begove medrese, studenti Fakulteta islamskih nauka, starija raja, turisti i oni koji su nekad tu dolazili kao učenici, a danas navraćaju s porodicom. Raspravlja se o vjeri, politici, fudbalu, planovima, životu. Tu se zaljubljuje, miri i rastaje.

Godinama se ovdje njeguje ista filozofija: bez alkohola, s dobrom kahvom i otvorenim vratima za svakoga. Mnogi su u Divanu popili kahvu i kad nisu imali novca. Neki su tu učili za ispite, drugi odspavali na sećiji, treći pronašli društvo kad ga nisu imali nigdje drugo. Zbog toga je Divan odavno prerastao formu običnog kafića.

Posebna priča je “Zaimova kafa”, velika s mlijekom i čokoladnim prahom. Nastala je spontano, po želji jednog gosta, a ostala kao dio menija i gradske anegdote. Bilo je i drugih “imenovanih” kafa, ali nijedna nije opstala kao ova.

Zanimljivo je i da je Divan dugo odolijevao uvođenju wi-fi mreže. Bio je pun i bez interneta, ljudi su dolazili zbog razgovora, ne zbog signala. Tek kasnije, pod pritiskom mlađih generacija, popustilo se. Ipak, i danas je važniji pogled preko stola nego u ekran.

Sve to dešava se u ambijentu Morića hana, posljednjeg sačuvanog karavan-saraja u Sarajevu, smještenog u srcu Baščaršije. Nekada je ovdje moglo prenoćiti oko 300 putnika, dok su u prizemlju bili smješteni konji njihovih karavana. Na spratu su bile musafirske sobe, a u avliji prostor za susrete i razgovore uz kahvu.

Han je dio vakufa Gazi Husrev-bega, a ime nosi po porodici Morić, zakupcima iz 19. stoljeća. Kroz vrijeme je mijenjao uloge, ali je ostao mjesto dolaska i odlaska, sastajanja i dogovora.

Danas više nema karavana, ali ima noći koje traju do sehura. Ljudi i dalje dolaze i odlaze, samo s drugim pričama. I zato Divan u Morića hanu nije samo ramazanski kafić, on je nastavak stare sarajevske potrebe da se sjedi zajedno.

Kasno prođoh kraj Morića hana…
U tom stihu stalo je sve: i noć, i grad, i navika da se uvijek nekome svrati na kahvu.