Da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, definicija je koja u Bosni i Hercegovini nije tačna. Ovdje je fudbal, kad se igra, najvažnija stvar.
.
Piše: Adisa Bečiragić
Fotografije ustupio Nogometni savez Bosne i Hercegovine
.
Upoznati jednu zemlju možete obilaskom njenih gradova, kušanjem hrane, slušanjem muzike, druženjem s ljudima. Ali ako želite upoznati Bosnu i Hercegovinu, pogledajte utakmicu njene fudbalske reprezentacije, pridružite se njenim navijačima. U devedeset minuta vidjet ćete sve što je Bosancima i Hercegovcima važno. Radost i tugu, inat i ponos, nadu i razočarenje. Vidjet ćete njih, savršeno nesavršene. I ako ih pitate, reći će vam,…
,
Himna i zastava
Da njihova zemlja ima jednu reprezentaciju i pola miliona selektora. Poslije utakmice, svi su stručnjaci. Prije utakmice, svi optimisti.
Reći će vam da Bosanci i Hercegovci utakmice reprezentacije gledaju s porodicom, prijateljima, komšijama, ali i potpunim strancima. Važno je da nakon gola imaju koga zagrliti. Reći će vam da, kada igra reprezentacija, zastava nije komad platna i da njihovoj himni ne umanjuje ljepotu činjenica da nema riječi.
.
..
,
Reći će vam da njihova reprezentacija nema najveće stadione, ali ima navijače koji prelaze hiljade kilometara da bi devedeset minuta bili dvanaesti igrač. Reći će vam da su njeni igrači rasli hiljadama kilometara daleko od domovine, ali da su naučeni gdje pripadaju.
–
Kako smo rasli
Reći će da Bosna i Hercegovina nije fudbalska sila, ali da zna iznenaditi one koji je podcijene. Reći će vam da je reprezentacija rasla zajedno sa državom. Nesigurno. Teško. Spoticala se. Padala i ustajala, ali da nije odustajala.
Reći će vam da ih „nije išlo“ i da je onda došla 2013. godina i da svi pamtimo gdje smo bili kada je Ibišević pogodio mrežu Litvanije i osigurao našoj zemlji prolaz na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine.
Reći će vam da se tog oktobra slavilo na ulicama, da su vatrometi noć pretvarali u dan i da komšijama nije smetala buka. Reći će vam da je drugim zemljama svjetsko prvenstvo turnir. Najveći na svijetu, ali ipak samo turnir. Nama je bio ulaznica za velike snove.
–
Brazil, 2014.
,
Sjajni temelji
Reći će vam da je Pjanić bio umjetnik s loptom, da je Begović čuvao gol kao svoju kuću, da je Spahić ostavljao dušu na terenu, da je Misimović s loptom pravio čuda, da je Ibišević ispisao najvažniju stranicu naše fudbalske historije, da je Pape, koji nas je odveo u Brazil, jedan od najvećih fudbalskih umjetnika koje je ova zemlja dala.
Reći će vam da su navijači reprezentacije često bili razočarani, ali da je nikada nisu prestali voljeti. Reći će vam da su tribine bile pune i kada su znali da će protivnička mreža biti prazna.
Reći će vam da mi najviše vjerujemo kada nas svi otpišu. Reći će vam da se zbog utakmice pomjeraju sastanci i svadbe jer je reprezentacija važnija od planova.
Reći će vam da podižemo dječake koji sanjaju da će jednog dana obući plavi dres, istrčati pred pune tribine, čuti himnu i ruku staviti na grb svoje zemlje, zemlje u obliku srca.
–
,
Reći će vam da zemlja drhti kada se na stadionu, na prve taktove Halidovih „Ljiljana“ u zrak podigne hiljade šalova. Nije to pjesma. To su uspomene, dom, djetinjstvo i roditelji koji su, daleko od kuće, učili djecu odakle su. To smo mi, koji svijetu govorimo da postojimo, da dišemo, da nas ne mogu otpisati i da niko više nikada neće krojiti našu sudbinu, a da nas ništa ne pita. Tu smo, svijete, pogledaj nas.
.
Čime se mjeri ljubav
Reći će vam da je reprezentacija ogledalo zemlje, puna talenata, emocije, kontrasta. Da je ponekad haotična, često nepredvidiva, ali uvijek voljena. Reći će vam da nije lako navijati za Bosnu i Hercegovinu, ali da ne bi mijenjali taj emocionalni rollercoaster ni za što na svijetu. Oni ljubav prema reprezentaciji ne mjere brojem trofeja, već brojem puta kada su ostali uz nju poslije poraza. Pomislit ćete: „Bože, kakvo pretjerivanje“. A onda ćete se jednom naći među hiljadama ljudi obučenih u plavo i žuto, čuti himnu, vidjeti zastave…
.
.
I bit će vam jasno, nisu ispričali ni pola onoga što za njih znači reprezentacija. Reći će vam da je između onog brazilskog i ovog sjevernoameričkog ljeta prošlo dvanaest godina. Dvanaest godina čekanja, novih generacija, nade koja je tinjala i rasplamsavala se, ali se nikada nije ugasila. I da, reći će vam da nije bio ofsajd protiv Nigerije.
.
Nije važna adresa
A onda je stigla ova godina. Zmajevi su u spektakularnoj utakmici na penale izbacili Italijane i izborili plasman na Svjetsko prvenstvo.
I am from Bosnia, take me to America postalo je stvarnost.
Reći će vam da je ta utakmica probudila ono što u srcu nosi svaki navijač – vjeru da ova zemlja ima snage ustati kada svi misle da je na koljenima. I ne, ne govorimo samo o utakmici.
.
Reći će vam da se plavo-žuta senzacija pojavila na ulicama svih velikih i malih gradova širom planete gdje žive ljudi kojima ova zemlja nije adresa, ali jeste dom.
Reći će vam da smo ljeta 2026. godine svijetu pokazali koliko smo veličanstveni kada navijamo zajedno. Reći će vam da za tribine nemamo pjesmu napisanu za prvenstvo, već pjesmu koja je sama, samo njoj znanim putevima, našla put do tribina.
Reći će vam da zemlja drhti kada se na stadionu, na prve taktove Halidovih „Ljiljana“ u zrak podigne hiljade šalova. Nije to pjesma. To su uspomene, dom, djetinjstvo i roditelji koji su, daleko od kuće, učili djecu odakle su. To smo mi, koji svijetu govorimo da postojimo, da dišemo, da nas ne mogu otpisati i da niko više nikada neće krojiti našu sudbinu, a da nas ništa ne pita. Tu smo, svijete, pogledaj nas!
.
,
.
Barbarez: Čast je nositi dres reprezentacije
Svaka generacija ima svoje heroje na terenu, ali je jednako važan onaj koji stoji pored out-linije. Sergej Barbarez, Mostarac, Bosanac i Hercegovac, selektor je, kako je prozvaše njemački mediji, najvoljenije reprezentacije svijeta.
Kao mladi fudbaler nosio je reprezentaciju na plećima, a na njima danas nosi želju da je odvede na mjesto koje joj pripada. Na utakmicama je nosio odjeću sjajnog domaćeg brenda, pokazujući kako se svijetu prezentira svoja zemlja. Zbog tih odijela britanski mediji su ga izabrali za najelegantnijeg i najbolje obučenog selektora na prvenstvu. On je čovjek koji govori o karakteru, zajedništvu i odgovornosti. Zna da se dres domovine ne oblači zbog ugovora, nego zbog časti.
Na press konferenciji je plakao i možda zato navijači ponovo vjeruju. Vjeruju čovjeku koji je obećao da će reprezentacija imati identitet, koji je njima, Bosancima i Hercegovcima, važniji od svake pobjede.
.
Neki novi klinci
Reći će vam ljudi da svaka reprezentacija prolazi kroz smjenu generacija i da naša danas živi taj trenutak. Reći će vam da je Edin Džeko najbolji od najboljih i simbol generacije koja je sagradila most za Lukića, Mahmića, Alajbegovića, momke na koje bacaju oko skauti velikih klubova. Reći će i da im treba jedan Nikola da naprave halvu jer imaju dvojicu, Vasilja među stativama i Katića na terenu. Ustaju kad spominju Kolašinca, ponose se Dedićem, kunu se u Muharemovića i Šunjića.
–
/
Zaklet će se, da ne trepnu, da su srce reprezentacije Bajraktarević, Tahirović, Gigović, Baždar i mnogi drugi koji tek ispisuju svoje prve velike stranice u plavom dresu.
Stadion Grbavica: Dom FK Željezničar
