Hana Salihović, solistica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo – Moj život, moja opera

Hana Salihović je još kao djevojčica  želja da postane operna pjevačica. Sreća ju je pratila: zvijezde su se posložile i začula se arija njene duše  

Razgovarala: Elma Zećo

Fotografije: Velija Hasanbegović

U vremenu drugačijih vrijednosti, gdje nerijetko dominiraju trendovi koji graniče s lošim ukusima ili subkulturom, a adekvatna pomoć države kulturi izostaje, mlada operna pjevačica Hana Salihović (27) pokazuje odvažnost, umijeće i emociju, koji se nerijetko okupljaju u srcu bića koja su kroz cijelu ljudsku historiju pomjerali granice u društvu – istinskih umjetnika koji dišu za ono što žive. 

Hana Salihović – Uvijek spremna na izazove

S Vašim prvim nastupima počeo Vas je pratiti glas mlade nade bh. opere. Vi ste očekivanja brzo uspjeli opravdati, te postati solistica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Koliko Vam to imponuje, a koliko Vas obavezuje?

Za mene je to veliko postignuće kao i velika čast. Radim kontinuirano na tome da svakim danom budem što bolja. Moj posao mi donosi veliku sreću, ali također i veliku obavezu, jer kao solista “na prvoj liniji fronta” uvijek moram biti spremna odgovoriti zahtjevima i očekivanjima koji se stavljaju pred mene. Scena ne trpi privatne probleme, bolesti, sekiraciju i traume. Sve privatne probleme moramo ostaviti iza sebe i na scenu izaći kao da živimo bez ikakvih briga na ovom svijetu. Također, svi privatni angažmani podliježu rasporedu rada i repertoaru moje matične kuće, jer on nikada ne smije da trpi.

Cijeli Vaš obrazovni put u znaku je muzike, dok Vas još od malih nogu prati spoznaja da će opera biti Vaš profesionalni izbor. Kako ste zamišljali život operne dive?

Kao mala sam život operne dive zamišljala glamuroznim, zabavnim i laganim. U stvarnosti je to daleko od istine. Život operne pjevačice i pjevača je trnovit, pun sumnje u sebe i druge, konstantnog preispitivanja, ali je prepun i emocija koje ispunjavaju srce ljepotom. Na kraju se sve svodi na to da, što bolje možemo, odgovorimo zahtjevima muzike koju prenosimo na publiku i da istinski kroz muziku, tekst i pokret ispričamo priču.

“Život operne pjevačice i pjevača je trnovit, pun sumnje u sebe i druge, konstantnog preispitivanja, ali je prepun i emocija koje ispunjavaju srce ljepotom”

Ko Vam je otvorio vrata profesionalnog svijeta?

Najveća podrška u profesionalnom svijetu bila je i ostala moja akademska profesorica Vedrana Šimić. Uvijek me je gurala, bodrila i zalagala se za mene gdje god je imala mogućnost, a ja sam na to uzvraćala odgovornošću, predanošću radu i uvijek bih opravdala pruženu priliku. Važila sam za marljivu i odgovornu studenticu, što mi je uveliko olakšalo profesionalni put, a glas koji me je pratio nastavljam brižljivo da čuvam i danas.

Popularizacija opere

Ko je prvi prepoznao Vaš talenat za visoke tonove?

Moj talenat za visine prva je prepoznala moja profesorica solo pjevanja u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo, Sanja Vilov-Bejdić. U njenoj klasi provela sam sve četiri godine srednjoškolskog obrazovanja.

Vi ste svoj scenski nastup počeli njegovati još u srednjoj školi, dok u vrijeme studija bilježite i nastupe van bh. granica. Ko Vas je najviše naučio tehnikama glasa i pomogao Vam da izgradite vlastiti umjetnički izraz?

Prava tehnika pjevanja može se učiti tek kada je glas dovoljno zreo, a to je otprilike vrijeme kada se upisuje akademija. Do tada je važno održati mladi glas zdravim i prirodnim, te razvijati ljubav prema pozivu. Svoju tehniku pjevanja počela sam učiti tek na Muzičkoj akademiji u Sarajevu kod svoje profesorice i mentorice Vedrane Šimić. Ona me je podučila svemu što znam i postavila u radu sa mnom jake i stabilne temelje kako bih mogla dalje sama da se nosim s nadolazećim pjevačkim izazovima. Dala je mom pjevačkom i umjetničkom izrazu veliki doprinos. Pored nje, iznimne zasluge pripadaju profesorici Scenskog studija opernih uloga, glumici Selmi Alispahić, s kojom sam na akademiji radila četiri godine. Sretna sam što sam zanatski dio svoje profesije učila od cijenjenih profesionalaca i umjetnika. 

Mada se često percipira kao elitna umjetnost, opera prenosi kulturu, historiju i tradiciju s generacije na generaciju. Kako je danas učiniti više primamljivom mladim naraštajima?

Opera je živa stotinama godina. Danas je važno da bude što više zastupljena na televiziji, radiju, društvenim mrežama. Ljudima i mladima se ne može svidjeti nešto što nemaju priliku da vide i čuju. Opera je životna, na kraju krajeva, ništa drugačija od drame i komedije koju gledamo u filmovima i serijama. Važno je da mladi imaju priliku da je dožive i nesumnjivo će ih privući.

Posvećenost jogi

Opera zahtijeva dobru psiho-fizičku spremu. Kako Vi svoju kondiciju održavate?

Uvijek zagovaram koliko je važno poboljšavati i održavati svoju psiho-fizičku spremu, naročito za jednog opernog pjevača. Od malih nogu bavim se jogom, a također mi u održavanju kondicije uveliko pomažu vježbe snage u teretani. Mislim da je to idealan spoj za svaku osobu.

Koje benefite joge ste najviše osjetili? 

Jogu prakticiram otprilike od svoje devete godine, a posljednjih osam redovno bez prestanka. Joga i meditacija su mi mnogo pomogli da održim pravac, mirnoću i odlučnost. Dominantno sam radila na aspektima za koje sam znala da će mi najviše trebati. Na sceni se često dešavaju nepredviđene situacije: krenete pjevati pogrešan tekst ili melodiju, kolega pogriješi, pa poljulja i vas, dobro ne čujete puls orkestra, ili, jednostavno, iznenada se desi nešto u režiji. U tim situacijama, neovisno da li je do vas ili do drugih, važno je ostati centriran i ne dopustiti da vas preplave panika ili anksioznost. Samo tako ćete se moći bezbolno izvući i popraviti stvar, a da publika ni ne shvati da se nešto desilo.

Koja opera bi bila ispunjenje Vaših snova na sceni?

Ispunjenje mojih snova iz srednje škole bila bi uloga Violette iz Verdijeve opere La Traviata. Nadam se da će me moj životni i umjetnički put jednog dana dovesti do tog ostvarenja. Maštam o još mnogo uloga, ali ona koja se danas posebno ističe je uloga Lucije di Lammermoor iz istoimene opere kompozitora Donizettija. Naročito me privlači izvođenje takozvane scene ludila, jer je za moj fah rijetkost da ulazimo u takva psihička stanja. To bi bio izuzetan izazov iskusiti na sceni.