Putopis o Sarajevu koji potpisuju holandski novinari i planinari Hans Farjon i Bert Stok, objavljen u renomiranom holandskom magazinu Wandel Magazine, donosi drugačiju perspektivu bosanskohercegovačke prijestolnice – onu iz koraka, s planinskih staza i gradskih ulica. Grad koji je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a samo nekoliko godina kasnije preživio jednu od najdužih opsada u modernoj historiji Evrope, danas se strancima otkriva kao mjesto gdje su priroda, sjećanje i svakodnevni život neraskidivo povezani.

Olimpijska bob staza iznad Sarajeva

Visoko iznad Sarajeva, na padinama planine Trebević, kroz gustu četinarsku šumu vijuga nekadašnja olimpijska bob staza. Danas je prekrivena grafitima i street artom, pa djeluje poput betonske zmije u jarkim bojama. Holandski autori odlučili su stazu proći pješke, od starta do cilja, a zatim se spustiti prema gradu.

Na tom putu prati ih Willie iz turističke agencije Meet Bosnia, spreman da se stazom spusti na mountain bikeu. Ipak, oni biraju sporiji tempo – hodanje, kako bi sve detaljno vidjeli. Masivna konstrukcija od armiranog betona polako se spušta niz planinu. Teško je povjerovati da su se ovdje bobisti nekada spuštali brzinama i do 150 kilometara na sat.

Dok prolaze kroz obojene krivine, iz šume ih posmatraju divlji konji. No, idila kratko traje – autori podsjećaju da je upravo s ovog mjesta, tokom opsade Sarajeva, pružan zaklon snajperistima koji su pucali na civile u gradu. Slike iz ratnih televizijskih izvještaja, ljudi koji trče od ugla do ugla, ponovo se javljaju u mislima.

Grad koji se čuje i kada ga ne vidite

Nakon oko kilometar i po, završava najduži grafiti-zid u Evropi. Šetnja se nastavlja kroz šumu, pored napuštenih farmi izrešetanih mecima. Kada se drveće razmakne, pred njima se otvara pogled na Sarajevo u uskoj dolini. Grad se ne samo vidi, već i čuje.

Poseban doživljaj, pišu autori, nastaje kada se sa minareta oglase mujezini. Prvo jedan, zatim još nekoliko, dok se poziv na molitvu širi dolinom. U Sarajevu, navode, nije neobično da ljudi žele živjeti u blizini džamije samo zbog lijepog glasa mujezina.

Willie ne ide ni u džamiju ni u crkvu. Njegovi prijatelji, kaže, odlaze u vjerske objekte uglavnom povremeno – muslimani tokom ramazana, katolici za Božić. Ipak, jedno je sigurno: Sarajevo ne planira napustiti. Grad u kojem iz svog doma možete direktno u prirodu za njega je neprocjenjiv, čak iako njegovi roditelji razmišljaju o odlasku u Španiju.

Šetnja kroz slojeve historije

Sljedećeg dana, holandski putnici šetaju uz rijeku Miljacku. Dan započinju bosanskom kafom u dvorištu Morića hana, nekadašnje karavan-saraje na Putu svile, danas mirne oaze i mjesta susreta.

Ispred Gazi Husrev-begove džamije vjernici se pripremaju za molitvu. Uske ulice osmanskog dijela grada, pune restorana i čajdžinica, postepeno prelaze u austrougarski dio Sarajeva. Autori primjećuju koliko je snažan trag ostavila Austro-Ugarska, iako je Bosna i Hercegovina bila dio carstva tek četrdeset godina.

Prolaze pored Vijećnice, građene u pseudomaurskom stilu, i Sarajevske pivare, čija arhitektura podsjeća na bečku palatu. Ironično, tokom opsade građani ovdje nisu dolazili po pivo, već po pitku vodu kada je gradski vodovod prestao raditi.

Grad koji pamti, ali živi

Žuti Holiday Inn označava ulaz u dio grada izgrađen u doba Jugoslavije. Na obližnjem mostu ploča podsjeća na Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve civilne žrtve snajperske vatre. Danas, ispod mirisnih lipa, Sarajlije bezbrižno šetaju – drveće koje je preživjelo rat jer se niko nije usuđivao da ga siječe, iz straha od snajpera.

Autori posjećuju i kafić Tito, ispunjen nostalgijom za vremenom zajedničkog života različitih naroda. Na suprotnoj obali Miljacke nailaze na naselja nalik velikim stambenim blokovima, penju se iznad grada i gledaju stadion Željezničara, koji je tokom rata bio miniran i pretvoren u groblje.

Nekadašnje linije fronta, današnje staze

Put ih vodi prema planinskom grebenu, nekadašnjoj liniji fronta. “Srpske snage bile su tamo, a s ove strane Armija BiH”, objašnjava im jedan mještanin. Mine su uklonjene, ali upozorava na zmije kojih je ove godine mnogo.

Put završava na ogradi koja razdvaja Federaciju BiH i Istočno Sarajevo. Ograda nije zaključana, pa se spuštaju u drugi dio grada. Pijetlovi pjevaju, sijeno se skuplja – kao da se ništa strašno nikada nije dogodilo.

U Istočnom Sarajevu nailaze na nove stambene zgrade i crkvu u kojoj se obilježava sjećanje na poginule srpske borce. Willie bi, pišu autori, rado ovdje živio zbog nižih cijena nekretnina, iako oni koji su bili pod opsadom rijetko biraju ovaj dio grada.

Tišina planina i pogled u budućnost

Nakon grada, putopisci odlaze u surove planine iznad kanjona Rakitnice. Susreću pastira i njegov pseći duo – mali pas drži stado na okupu, veliki tjera vukove. Nakon nekoliko sati hoda stižu u Lukomir, planinsko selo s kamenim kućama i ženama koje pletu ispred pragova.

Povratak vode preko planinskog grebena odgađaju zbog oluje. Kiša pretvara stazu u bujicu, kamenje postaje klizavo, ali sunce se u dolini ponovo pojavljuje.

Uvečer, njihov vodič Gigi priča da je 1994. godine učestvovao na Zimskim olimpijskim igrama u Lillehammeru kao član bosanske četverosjed bob ekipe. Bez opreme, uz posuđeni bob, završili su posljednji, ali su pokazali da Sarajevo i Bosna i Hercegovina postoje i dalje.

Autori zaključuju da se taj optimizam i vjera u multikulturalni duh Sarajeva i danas osjete na svakom koraku. Ostaje nada da će to biti dovoljno i za budućnost.