Bosanskohercegovačka književnost izgubila je jednog od svojih najtananijih, najinovativnijih i najtiših velikana. Nakon duge i teške bolesti u Sarajevu je preminuo Irfan Horozović, pripovjedač, romanopisac, pjesnik, dramatičar i esejist čiji je bogati opus obilježio čitavu jednu epohu, otvarajući našoj književnosti vrata modernosti, postmodernosti i fantastičkog svijeta u kojem su se susretali san, sjećanje i mašta.
Rođen je 27. aprila 1947. u Banjoj Luci, gradu koji će postati jedan od ključnih toposa njegovog stvaralaštva, posebno nakon što mu se više nije mogao vratiti. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu, a potom diplomirao komparativnu književnost i južnoslavenske jezike u Zagrebu. Profesionalno je djelovao kao novinar i urednik u više redakcija i izdavačkih kuća, od Studentskog lista do Igranog programa RTV Federacije BiH, ostavljajući snažan trag i u kulturnoj produkciji i u književnosti.
Krajem šezdesetih godina pojavio se kao mladi autor, a već zbirka pripovijedaka Talhe ili Šedrvanski vrt iz 1972. godine označila je njegov puni književni procvat. Bio je to trenutak kada je bosanskohercegovačka proza ušla u postmoderno doba, s intertekstualnošću, narativnom igrom, bogatom simbolikom i hrabrošću da se stvarnost promatra kroz prizmu mitova, književnih prethodnika i unutrašnjih pejzaža. Kritika ga je svrstala među ključne inovativne autore svoje generacije, rame uz rame s Karahasanom, Ibrišimovićem i Lukićem.
Horozović je bio dio književnog kruga koji su kritičari nazivali fantastičarima ili borgesovcima. Njegova proza, poezija i drame spajale su magijsko i realno, tradiciju i eksperiment, zavičaj i egzil. U romanima kao što su Imotski kadija, Kalfa, Rea, Sličan čovjek i Berlinski nepoznati prolaznik stalno je istraživao identitet, gubitak, pamćenje i traganje za domom, dok su pripovijetke iz zbirke Prognani grad bile posveta izgubljenom prostoru i unutrašnjem progonstvu.
Njegova poezija oslanjala se na sjećanje, dvojnike, dokumentarnu i pseudodokumentarnu igru, aluzije i bogatu mrežu referenci. U dramskom stvaralaštvu oslanjao se na poetiku apsurda, otvarajući scenu prema simboličkim pejzažima, javi i snovidnim stanjima, dok je za djecu pisao s nježnošću, humorom i fantastičnim elementima.
Za svoj književni rad primio je niz nagrada, među kojima se izdvajaju priznanje „Sedam sekretara SKOJ-a“, Nagrada grada Banje Luke, nagrade udruženja književnika, priznanja za dječiju književnost i nagrada „25. novembar“ za životno djelo. Prevođen je na više jezika i zastupljen u antologijama poezije, proze i drame, a književna kritika ga smatra jednim od najvažnijih savremenih bošnjačkih autora.
O Irfanu Horozoviću često se govorilo kao o sarajevskom Banjalučaninu, piscu dvaju gradova, dvaju iskustava i dvaju svjetova. Njegova ostavština je neizmjerna: književnost koja se otvara kao labirint, koja traži pažnju, vraćanje i tišinu, ali zauzvrat pruža jedinstvenu ljepotu.
Njegov odlazak ostavlja prazninu koju će ispunjavati samo ono što je ostavio napisano. Svjetovi koje je stvorio ostaju nam da u njima ponovo pronalazimo smisao i sjećanje. Neka mu je laka zemlja, a sjećanje vječno.
