Planinar i saradnik Furaj.ba Anis Čeljo podijelio je emotivno sjećanje na svoj prvi dolazak u Lukomir, najpoznatije planinsko selo u Bosni i Hercegovini, smješteno na obroncima Bjelašnice.

U proljeće 1999. godine, kada je prvi put kročio u Lukomir, selo je još živjelo punim zimskim životom. Njegovi stanovnici nisu napuštali ognjišta ni tokom najhladnijih mjeseci, a mjesto je bilo poznato tek planinarima i onima koji su tu rođeni. Nije bilo masovnih posjeta, turističkih tura ni redova za fotografiranje – Lukomir je bio ono što je decenijama unazad i bio: dom.

Prije polaska, iskusniji planinar savjetovao je Anisa i njegovu ekipu da u ruksak spakuju kafu i šećer. Savjet je poslušan bez mnogo pitanja, kilogram kafe i kilogram šećera našli su svoje mjesto među planinarskom opremom.

Po dolasku u selo, svratili su u prvu kuću, kod domaćina Vejsila. Doček je bio onakav kakav samo planinska domaćinstva znaju prirediti, srdačan i neposredan. Pitanja su bila jednostavna: odakle ste, jeste li umorni, hoćete li kafu? Uz kafu su stigle i čuvene lukomirske pole krompira iz rerne, servirane s kajmakom i sirom. Ručak je protekao uz razgovor i gorštačke priče, bez žurbe i bez formalnosti.

Kada je došlo vrijeme za rastanak, gosti su pokušali platiti, ali domaćini o tome nisu željeli ni razgovarati. Tada je postalo jasno zašto su kafa i šećer bili važan dio opreme. Ako već novac nije bio opcija, mali znak pažnje bio je prihvaćen kao iskrena razmjena poštovanja i zahvalnosti.

Danas je Lukomir drugačiji. Godišnje ga posjete hiljade turista, a selo je postalo nezaobilazna tačka na turističkoj mapi zemlje. I tako treba biti – ljepotu bosanskohercegovačkih planina, prirode i tradicionalne arhitekture treba upoznati što više ljudi.

Ipak, za one koji su ga upoznali krajem devedesetih, Lukomir nosi i jednu drugu dimenziju. Sjećanje na tišinu, izoliranost i autentičnost vremena kada je svaka posjeta bila susret, a ne atrakcija. U tim uspomenama ostaje bogatstvo jednog prošlog doba, jednostavnog, skromnog i iskreno toplog.