Maja Milinković sve radi iz duše, svojih najdubljih osjećanja – i pjeva i govori. Poput najljepše odore pristaju joj sve melodije koje nose tugu, nadu i čežnju. A kada njen glas zaigra između bola i ljepote izvodeći fado, postaje svjesna da je Portugalci prihvataju kao jednu od njih. 

Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Irfan Redžović i privatni album

Već godinama rođena Sarajka živi i radi u Lisabonu, gdje će nastati i njen specifični izraz kombinujući fado i sevdalniku – fadolinka. U malom svijetu koji je tamo stvorila nema potrebe da trči za trendovima, već samo za čistom umjetnošću.

Pjesma bez granica

Ovog ljeta u Vašem rodnom Sarajevu na festivalu Sarajevo Sevdah Soiree učestvujete koncertom 21. augusta na Žutoj tabiji. S kojim repertoarom ćete izaći pred svoju publiku?

Koncert na Žutoj tabiji za mene ima posebno značenje, ne samo zbog mjesta koje gleda na cijeli grad, nego i zbog duše Sarajeva koju osjećam u svakoj noti sevdaha. Repertoar će biti prožet mojom autorskom muzikom, tradicionalnim sevdalinkama i fado pjesmama koje sam utkala u sopstveni izraz kroz projekat Fadolinka. To je večer gdje ću pjevati bez granica, na jezicima ljubavi i tuge, u dijalogu između Portugala i Bosne. Bit će to intiman koncert pod zvijezdama, gdje se svaki dah broji.

Vaš muzički put počinje još u djetinjstvu – pjevali ste u crkvenom horu, gitaru naučili svirati u skloništu tokom rata, a obrazovanje sticali na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Prvi širi uspjeh donosi Vam televizijski talent show. S kakvim emocijama danas gledate na taj put?

Kada pogledam unazad, osjećam zahvalnost. Ništa nije bilo slučajno, čak ni najteže okolnosti. U ratu sam naučila da muzika nije luksuz – ona je spas. Hor mi je dao harmoniju, sklonište mi je dalo snagu, a Muzička akademija obrazovanje i strukturu. Talent show je bio moj ulazak u svijet svjetala, ali sam tek kasnije, kada sam se oslobodila formata, našla sebe u potpunosti. Sve moje transformacije bile su iskrene, jer sam uvijek pjevala iz mjesta koje nije tražilo dozvolu. To me vodi i danas.

“Kad sam sretna, više živim, a kad sam ranjena, pišem. No, najbolji trenuci dolaze kada bol preraste u jasnoću. Tada nastaju pjesme koje nisu ni jadikovke ni himne, nego dokument duše”

Odlaskom u Portugal, osvaja Vas fado, kojeg počinjete u svojim interpretacijama spajati sa sevdahom. Tako je fadolinka postala Vaš zaštitni znak. Gdje crpite inspiraciju i moć za fuziju dvije različite kulture?

Inspiraciju nalazim u dodirima, ne nužno fizičkim, već u onim emotivnim i duhovnim. Fado i sevdah dolaze iz iste unutrašnje sobe: one gdje duša pjeva tugu, ali i nadu. Portugal me naučio tišini, Bosna me naučila prkosu. Ja sam most. Fadolinka je rođena iz potrebe da ne biram između onoga što jesam. Ja nisam ni samo fado, ni samo sevdah – ja sam njihov susret. Moć za tu fuziju dolazi iz iskrene potrebe da budem cijela.

Je li Vas iznenadila reakcija portugalske javnosti na Vaše izvođenje fado muzike?

Jeste. U početku sam im prilazila s velikim poštovanjem i skromnošću, jer sam znala koliko je fado svet za Portugalce. Nisam očekivala da će me primiti s toliko topline. No, kako su prepoznavali iskrenost mog izraza, počeli su me doživljavati kao nekoga ko fado ne kopira, nego ga živi na svoj način. Danas, kada zapjevam na portugalskom, osjetim njihovu tišinu kao potvrdu. A to je najveće priznanje koje fado može dati.

Jer fado se sluša u tišini. Svaki koncert počinje riječima: “Silêncio, que se vai cantar o fado”, u prevodu, “Tišina, pjevat će se fado”. U toj tišini publike, kada glas zaigra između bola i ljepote, znam da me prihvataju kao jednu od njih.

Kada pogledam unazad, osjećam zahvalnost. Ništa nije bilo slučajno, čak ni najteže okolnosti. U ratu sam naučila da muzika nije luksuz – ona je spas

 

U patnji srce govori istinu

Koja Vam je pjesma najzahtjevnija za otpjevati, više u emotivnom, nego u tehničkom smislu?

Pjesma Não há fado sem saudade jedna je od najzahtjevnijih, ne samo emotivno, nego i tehnički. U njoj nema laži. Glas mora ostati nježan i pun, a pritom ne smije puknuti pod težinom čežnje koju nosi. Svaka fraza je duga i delikatna, svaki ton traži preciznost i duboku prisutnost. Naslov kaže sve: Nema fada bez čežnje. Dok je pjevam, osjećam se kao da stojim na rubu nečeg svetog. Taj rub je tanak, između suzdržane tuge i potpunog predavanja. To je pjesma koja traži cijelu mene.

Vi ste kantautorica. Kada izlaze najbolje riječi i melodije iz Vas: kada Vam je srce puno, ili ranjeno?

Iskreno, kada boli. Ne zato što glorificiram patnju, nego zbog toga što me tada srce tjera da govorim istinu, bez uljepšavanja. Kad sam sretna, više živim, a kad sam ranjena, pišem. No, najbolji trenuci dolaze kada bol preraste u jasnoću. Tada nastaju pjesme koje nisu ni jadikovke ni himne, nego dokument duše. Volim ih nazvati tragovima. I svaki je zapis put ka iscjeljenju.

Za svoj muzički centar izabrali ste Lisabon. Kako izgleda Vaš život?

Lisabon je grad koji diše sporo, ali duboko. U njemu sam naučila kako tišina može biti plodna, a samoća saveznica. Moj dan često počinje šetnjom uz Težo, kafom na suncu, a završava u studiju ili na nekom intimnom koncertu gdje se emocije ne štede. Tamo sam stvorila mali svijet u kojem se umjetnost ne trči za trendovima, već za istinom. Život mi je podijeljen između dvije zemlje, ali duša me je naučila da se istovremeno može biti na više mjesta, ako je ljubav ono što te vodi.

Ima li Bosne i Sarajeva u tamošnjim ljudima i životu grada?

Ima, u toplini pogleda, u spontanosti, u melanholiji koja izbija čak i kad se smiješ. Portugalci i Bosanci dijele sličnu dubinu: oboje nose tugu kao dio identiteta, ali je pretvaraju u muziku, humor i gostoprimstvo. Kada sam u Lisabonu, često me na Sarajevo podsjete kaldrma pod nogama, male živopisne uličice, starac koji pjeva dok zalijeva cvijeće, tišina pred koncert… Sarajevo me oblikovalo, ali Portugal me zaokružio. I jedno i drugo žive u meni.

Stvarna ljubav ne mora biti mirna

Jeste li se uspjeli emotivno ispuniti u privatnom životu? 

Pitanje je duboko, i ne traži jednostavan odgovor. Ispunjenje za mene ne dolazi iz forme, nego iz istine. Učim da ljubav ne mora uvijek biti mirna da bi bila stvarna, i da sreća ne leži u savršenstvu, već u iskrenosti. Imala sam odnose koji su me lomili, ali i one koji su me iscjeljivali. Danas sam sebi bliža nego ikad, i to mi daje snagu da budem otvorena za ljubav – onu koja ne traži da budem manja.

Koliko će Vama kao kantautorici biti izazov algoritmi, trendovi i umjetna inteligencija?

Umjetna inteligencija može generisati stihove, ali ne i emociju živog bića koja ih je rodila, niti suze koje su ih pisale. Ne može stvoriti ono što se glasom prenosi, ulazi pod kožu i ostavlja trag. Ne može izazvati onu jezu koja nas obuzme kada nas pjesma stvarno dotakne, jer to nisu samo riječi, već titraji duše pretočeni u muziku. To su emocije koje nastavljaju da dišu u pjesmi, dugo nakon autora. Algoritmi mogu odlučiti šta će publika prvo vidjeti, ali ne i šta će je zaista dotaći. Ja vjerujem u istinu. Ne želim brojke, želim srca. Ako to znači manje vidljivosti, prihvatam. Ako znači više osjećaja, vrijedilo je.