“Još kao dječak imao sam potrebu za pričanjem priče i uvijek sam se trudio da je negdje usput ne izgubim”
Razgovarala: Elma Zećo
Fotografije: Irfan Redžović
Ljudi vole i uistinu osjećaju film Testament, čiju režiju i scenarij potpisuje Mirza Begović. Kino sale su pune. I to ne čudi, jer kroz toplu, laganu i dirljivu priču o ljubavi, prijateljstvu i tradiciji uspijeva dotaknuti dušu bosanskohercegovačkog čovjeka.
Čini se da ste s filmom Testament uspjeli postići izazovan cilj – emocionalno dirnuti publiku, nasmijati je i ostvariti komercijalni uspjeh. Jeste li očekivali ovakav odjek filma?
– Tokom rada na filmu i s izlaskom prvih materijala, znali smo da je specifičan i po tome što ga publika čeka, a to je samo po sebi velika odgovornost. Teško je reći šta smo tačno očekivali, ali znamo i znam da je ovo trenutak u kojem treba uživati zajedno s publikom, koja uživa i osjeća Testament.
U priči koja je domaća, likovi djeluju veoma autentično. Kako ste ih gradili i da li su neki inspirisani stvarnim osobama?
– Iskreno, mislim da u svakom liku ima najviše mene i nekog mog proživljenog i iskustvenog. Naravno, svi likovi su fikcija sami po sebi, ali su građeni od elemenata koje svjesno ili nesvjesno prikupljamo i upijamo u svakodnevnici. Mnogo volim sve likove, svaki je na svoj način poseban, sa svojom pričom, koju ćemo kroz ovaj, ili neki drugi film upoznati.
Koja Vam je najdraža scena?
– Imajući u vidu da smo je ponovo snimali s vremenskom razlikom od nekoliko mjeseci, scena kiše s Dževadom i Asadom, koje igraju Nusmir Muharemović i Zlatan Školjić, vjerovatno mi je najdraža. Sama po sebi je nakako priča u priči. Traje skoro pet minuta i snimana je u jednom kadru uz sjajnu glumačku igru. Također, Nevres (op.a. direktor fotografije) uradio je prelijep posao s kamerom, čime je zaokružena priča.
Šta je bilo najteže snimiti?
– Imali smo sreću da je Testament okupio sjajnu ekipu ispred i iza kamere, što je uveliko olakšalo cijeli proces. Radnja u filmu se dešava velikim dijelom u maju, a mi smo snimali početkom aprila kada su temperature još uvijek niske, tako da su noćne scene bile izazovne zbog hladnoće kako za glumačku, tako i za cijelu ekipu filma.
Kada ste spoznali da će film biti način da izrazite sebe?
– Još kao dječak imao sam potrebu za pričanjem priče i uvijek sam se trudio da je negdje usput ne izgubim. U početku, sa svojim prvim romanom, želio sam pokazati šta sam sve pročitao i naučio o književnosti zaboravljajući ko sam, šta sam i odakle sam, što se nekako desilo u pravo vrijeme i što me potaklo da se vratim onoj dječačkoj želji za pričom.
Ko Vas je na Vašem putu najviše bodrio?
– Podrška od najranijeg djetinjstva, pa do danas, bili su moji roditelji, otac i rahmetli majka, te sestra. Uvijek su bili tu, vjerovatno i onda kada sam mislio da nisu, a jesu. Danas, uz oca i sestru, tu je i moja supruga, koja, osim aktivne uloge u svim projektima, ima i ulogu slušanja i čitanja svega onoga što radim, kao neki kućni recenzent. Kada smo kod recenzenta, ima i onaj životni, moja kćerka Dunja, razlog zbog kojeg se trudim svakim danom biti bolji, prije svega čovjek, a onda i sve ostalo.
Šta za Vas znači baviti se filmom u BiH, zemlji u kojoj se umjetnost često bori za opstanak?
– Ovaj film je po mnogo čemu samostalan i nismo se utoliko oslanjali na poljuljanu filmsku infrastrukturu kada je riječ o fondovima namijenjenim isključivo za film. Znali smo i u samom početku da nema mnogo toga na šta se možemo osloniti, pa smo Nevres Softić, Ajdin Hasanić i ja, kao producenti, na različite načine rješavali probleme s kojima smo se suočavali, a ta rješenja veoma često nisu baš filmska.
Kako se nosite s kritikom?
– Objektivna kritika je sjajna, ali, nažalost, takve je u BiH veoma malo i svakim danom sve manje. Trudim se, kada je kritika dobronamjerna, prihvatiti sugestiju i savjet, ali kada je kritika zbog kritike, onda me previše ni ne dotiče.
Vi, također, pišete – objavili ste dva romana. Šta Vam pisanje znači na ličnom nivou?
– Osim dva romana, napisao sam i nekoliko dramskih tekstova. Sada je živa i jedna od najizvođenijih predstava u BiH: Hasanaginica – 250 godina krvi i ljubavi, čiji tekst potpisujem i na koju sam posebno ponosan. I film je, prije svega, pisanje, a onda sve ostalo. Stoga mi često smeta degradiranje autora scenarija, dramskih tekstova, koji su uvijek bačeni u drugi, ili čak treći plan. Pisanje je putovanje koje mi treba i u kojem uživam, tako da se najiskrenije nadam da neću prestati uživati.
Koja mjesta birate kada Vam je potreban odmor od svakodnevnog života i posla?
– Imam prodičnu kuću u Putišu, selu kod Busovače, gdje najradije provodim slobodno vrijeme. Trudim se da u budućnosti tog vremena bude što više kao i vremena koje ću provesti s ljudima do kojih mi je stalo. Tu imam mali voćnjak o kojem ne znam ništa, i trešnju koju već godinama čekam da počne rađati.
S kakvim se ljudima volite družiti?
– Prioritet je da su to dobri ljudi. Bog dragi me počastio s prijateljima različitih profila, no, svi imaju jednu zajedničku crtu – insani su i dobri ljudi, uvijek tu kada prijatelj najviše treba.
Šta Vas čini sretnim?
– Kako se približavam ozbiljnijim godinama, sve više me ispunjava i čini sretnim ono o čemu ni ne razmišljamo kada smo mladi, a to su zdravlje, osmijeh, prisustvo onih koje volim. Kada u parku vidim osmijeh na licu svoje Dunje, suprugu koja je pokušava uhvatiti da ne padne s tobogana, oca koji skoro pa ritualno ide na pijacu, te sebe zdravog i svjesnog svega navedenog, shvatim da sam itekako sretan.
Koju priču i mjesto zamišljate za svoj sljedeći filmski podvig?
– Imam napisanu priču i scenarij koji bih volio raditi, ali i ako ne budem, Bogu hvala na svemu do sada. Kada za nešto molim i kada nešto zamišljam, onda to sigurno nisu filmovi, nego da slike životnih trenutaka moje porodice traju što duže u mom životu, a sve ostalo je bakšiš.
