Koja je prava definicija ljepote? Da li je zaista prolazna i koji su njeni faktori? Dolazi li iz naše duše i da li njome zračimo, ili na nju i fizički možemo uticati?
Od kad je svijeta i vijeka, u različitim dijelovima planete kanoni ljepote bazirani su na običajima i vjerovanjima određenih kultura. Počev od onog najbanalnijeg “izbora” sa ovih prostora – između plavookih i plavokosih sa jedne, i crnookih i crnkokosih sa druge, pa sve do danas ne tako rijetkih, često prenaglašeno “zaobljenih” produkata plastičnih operacija. Kako god, tek u bizarnom Muzeju neprolazne ljepote vidjet ćete postavku o tome kakve su žrtve (i ponekad bolove) tokom ljudske istorije podnosili pojedinci (ali i čitavi narodi), radi dostizanja krajnjeg cilja – neprolazne ljepote, zadovoljenja kanona koje je postavljala matična kultura.
Ako vam se tetovaže po cijelom tijelu drevnih Pikta (naroda koji je živio u sjevernom dijelu Velike Britanije) čine isuviše neobičnim, onda ćete sigurno imati problem sa postavkom u muzeju koja prikazuje bušenje zuba kod azijskih kultura i njihovo “popunjavanje” srebrom. Ili možda sa pirsingom – bušenjem mnogobrojnih “rupa” na svim mogućim dijelovima tijela, u koje su kačeni dijelovi nakita. Nešto dalje, vidjet ćete fotografije afričkih plemena (i nekih iz Amazonije) čiji se kanoni ljepote ogledaju u tome da se djeci od malena ubacuju plitki tanjirići u donji dio usne, kako bi se vremenom što više proširile. Neki narodi išli su i mnogo dalje – pritiskajući je, mijenjali su oblik lobanje.
Poseban dio postavke muzeja posvećen je istorijatu kanona ljepote naroda Istoka. Jedan od najpoznatijih primjera nasilnog oblikovanja dijelova tijela koji je bezmalo do skoro bio široko rasprostranjen, jeste smanjivanje prstiju i stopala Kineskinja. Osim što je bilo izuzetno bolno i praktično im onemogućavalo da čestito hodaju, stopalo podvezanih prstiju je bilo i veoma estetski ružno, i prije ličilo na neku stravičnu deformaciju ljudskog tijela nalik onom kako se u naučno-fantastičnim filmovima ponekad predstavljaju kreature iz izmišljenih svjetova.
Ipak, mnogo opasniju praksu u Aziji, do nedavno su upražnjavali pripadnici naroda Paduang iz sjevernog Tajlanda i Mijanmara, i to na članovima ženske populacije. Njihovi nasilno izduženi vratovi, koji su imali namjenu da ih navodno – čuvaju od napada tigra (?), “produžavani” su tako što su na određeni vremenski period na vrat dodavali nove metalne prstenove, koji su na kraju ličili na “metalnu kragnu” od obruča oko vrata, pritiskajući čak i ključne kosti. Najopasnija posljedica ovog kanona ljepote odnosila se na vratne mišiće, koji su nasilnim istezanjem na kraju bili u nemogućnosti da “drže” glavu, a dolazilo je i do oštećenja dušnika. Sve do nedavno, do 90-tih godina prošlog vijeka, tajlandska vlada prećutno je tolerisala ovaj ritual jer su pojavom masovnog turizma, ova plemena i njhovi običaji postali predmet interesovanja i posjete mnogih Zapadnih turista.
Uvrnuto farbanje kose nekih naroda Kavkaza i “intervencije” na genitalijama u Africi, možda će nekoga šokirati. Ipak, u muzeju nisu zastupljeni samo primjeri iz “nedovoljno razvijenog svijeta”. Naime, gospođa Etel Grejndžer (Ethel Granger), najpoznatiji je evropski – britanski primjer “ispravljanja” ljepote s početka XX vijeka. Upornim i svakodnevnim stiskanjem steznika, Grejdžerova je uspela da dostigne ideal ljepote na prelasku iz XIX u XX vijek i dobije struk od nevjerovatnih 33 cm – obim jedva dovoljan da se u njega smjesti kičmeni stub! Ostalo je zabilježeno da je umrla 1982, u 77. godini života, prirodnom smrću.
Svi ovi primjeri iz daleke i nešto skorije ljudske istorije, nalaze se dokumentovani u velikoj, ružičastoj zgradi ne naročite spoljašnjosti – Muzeju neprolazne ljepote. Muzej je otvoren 1996, na drugom od nekoliko nivoa Narodnog muzeja Malake, u blizini istorijskog centra grada, koji je dio UNESCO-ve kulturne baštine.
Ako vam je sve ovo što je u tekstu opisano djelovalo pretjerano, sjetite se fotografija na savremenim društvenim mrežama sa likovima (i tijelima) “selebriti” osoba koje su često mijenjale lični opis pretjeranom upotrebom botoksa u usnama ili grudima, sužavanjem nosa ili izbjeljivanjem (Majkl Džekson). Dok i danas, stanovnice Brazila čiji kanoni ženske ljepote nemaju mnogo veze sa onim što se vidi “na prvi pogled”, mahom povećavaju svoje zadnjice, u Iranu, na primjer, pretežno među mlađim, gradskim stanovništvom, najveći je procenat plastičnih operacija nosa – na svijetu, sedam puta viši od onog u silikonskoj Kaliforniji.
Zaključak? Od kad je svijeta i vijeka, ljepota je bila i ostaće vječna opsesija ljudskog roda. Ipak, i na sreću, ima nečeg i u onome što čuvena izreka kaže: “Ljepota je u očima posmatrača”.
Adresa muzeja je: Jalan Kota, Bandar Hilir (St. Paul’s Hill). Otvoren je svakodnevno osim utorkom, od 9 do 17.30 h / www.virtualmuseummelaka.com
U Narodnom muzeju, na spratu iznad Muzeja neprolazne ljepote nalazi se Muzej zmajeva, u kojem možete vidjeti istorijat malezijskih zmajeva – kako su pravljeni, farbani, na koji način se njima „borilo”, i u miru, ali i u ratnim okolnostima.
