Na Drini Ćuprija

Sama izgradnja mosta povjerena je već velikom graditelju Kodža Mimar Sinanu, jednom od najvećih arhitekata svog vremena poznatog i kao “veliki arhitekta Sinan”. Jedinstvenost višegradskog mosta, uglavnom, je u njegovom obliku, jedanaest lukova koji premošćuju Drinu i rampe sa četiri luka pomoću kojih se most pod pravim uglom spaja sa lijevom obalom, prateći položaj zemljišta.

Stariji, gornji natpis je ispisan 1571/1572. godine:

„Na Drini u Bosni sagradio je veličanstven most

i razapeo red svodova na toj rijeci,

na toj vodi dubokoj i hučnoj.

prethodnici njegovi ne mogaše ništa slično sagraditi,

po naređenju božijem učini to veliki paša,

da bi se njegovo ime spominjalo s poštovanjem i blagodarnošću

i sagradi most da mu na svijetu nema ravna…“

Zapis iz 1577. godine kaže slijedeće:

„Preuzvišeni dobrotvor Mehmed-paša, koji je trojici vladara odano bio veliki vezir, učini najveću divnu zadužbinu, neka mu je Bog u dobro upiše. U čistoj nakani sagradi svojim milosnim pogledom golem most preko rijeke Drine. Izrada mu je bila tako lijepa, da onaj ko ga vidi, misli da je jedno zrno bisera u vodi, a nebeski svod da mu je školjka!“

U svom vjekovnom postojanju most je pretrpio mnoge promjene, pa je tako popravljan još 1873. godine, a 1896. godine velika poplava je uništila veći dio Višegrada, ali je ćuprija ostala skoro neoštećena.

Godine 1914. su srušena dva stuba i svodovi koji se na njih oslanjaju, a 1943.godine su miniranjem stradala četiri stuba sa okolnim svodovima. U periodu između dva svjetska rata most je privremeno bio osposobljen za saobraćaj uz pomoć metalne konstrukcije. Detaljna rekonstrukcija mosta izvršena je u periodu od 1949. do 1952. godine.

Most Mehmed Paše Sokolovića predstavlja i glavnu temu u romanu “Na Drini ćuprija”, nobelovca Ive Andrića, a 2007. godine upisan  na UNESCO Listu svjetske baštine.

Elvira Leka, Furaj.ba