Ne bojte se, u Iranu vas neće odmah oteti, mučiti ili pojesti

Možda je savjet u Europi za Hrvatsku: Ukoliko vam priđe euroskeptik, pravite se da ga ne vidite i produžite do prvog sigurnijeg mjesta.

Grad je za naše pojmove ogroman. Čak 8 milijuna stanovnika stisnulo se u njegove betonske zgrade omeđene ulicama s milijun automobila iznad kojih vlada carstvo smoga. Strka i zbrka na sve strane, zvukovi nepoznatog jezika. Prometna pravila kao da ne postoje. Netko bi se možda prepao, ali ne i putnik koji upravo traži ovakvu vrstu uzbuđenja. Hoda, istražuje, njuška. Bez obzira na nepoznavanje jezika stranac se snalazi vrlo lako. Prilaze mu mještani, pitaju ga odakle je, kamo ide i treba li mu pomoć. Jedne večeri dok sjedi na klupi potpuni mu neznanac donese tanjur pun voća i na lošem engleskom zaželi mu dobrodošlicu u njegovu zemlju.

Nalazimo se u Teheranu, glavnom gradu Irana, a stranac iz ovog kratkog isječka je moja skromnost glavom i bradom. Da! I ja sam bio u Iranu. Kažem “i ja“ upravo zbog toga jer mnogi od nas bili su u Iranu. Neki su putovali poslovno dok su mnogi odjurili kao putnici namjernici. Ali kako bi bilo da su svi oni poslušali savjete svakog onog tko im je rekao da je Iran opasna zemlja u kojoj te proguta mrak čim zineš, što je inače uvriježeno mišljenje kod većine naših građana (nisam radio anketu već sam saznao iz razgovora).

Mislim ovdje na sve koji glavom nisu provirili iz svoje sredine, ali i na one kojima su vijesti iz crne kronike svojevrsna Biblija prema kojoj konstruiraju sliku svijeta oko sebe. U ovu skupinu možda bi mogli uvrstiti i Ministarstvo vanjskih poslova na čijim se stranicama nalaze savjeti za putovanja.
Za Iran piše sljedeće:

“Postoji rizik putovanja zbog nestabilnog sigurnosnog stanja uzrokovanog sukobima vlasti i oporbe, koji su kulminirali nakon predsjedničkih izbora 2009. godine. Međutim, ne isključujemo mogućnost na pogoršanje sigurnosnog stanja u svezi iranskog nuklearnog programa, te napominjemo da je dana 29. studenog 2011. godine došlo do upada de

monstranata u prostor britanskog veleposlanstva u Teheranu, kao izraz prosvjeda zbog uvođenja sankcija protiv Irana… Zbog svega navedenog, hrvatskim državljanima savjetujemo krajnji oprez, praćenje vijesti o sigurnosnom stanju u zemlji i široj regiji, poštivanje uputa lokalnih vlasti, kao i izbjegavanje mjesta većih okupljanja i prosvjeda.“

Sad bi kao netko trebao povezati iranski nuklearni program sa sigurnošću putovanja? Možda jedino ako je putnik trgovac oružjem, a ne tek znatiželjnik žedan novih spoznaja. Štoviše! Možda bi tog putnika trebalo brinuti političko trvenje vlasti i oporbe. Gluposti! Priznajem da Iran nije zemlja sa savršenim sustavom i ako mene pitate treba puno toga mijenjati. Od nedodirljivih položaja vjerskih vođa do slobode govora i boljeg položaja za žene, ali… zar se uistinu treba bojati napraviti korak u svijet zbog toga? Ne znači li putovati ujedno i širiti vidike, obogaćivati duh tj. održavati mentalnu higijenu. Razumijem da netko tko je najdalje putovao u susjedno selo ili netko tko nije provirio van svojeg dvorišta može imati krive sudove i davati krive savjete o putovanjima. No, zašto onda tim zloslutnim jezicima vjerovati? Prije mojeg šestomjesečnog, kopnenog putovanja u Indiju na kojemu sam prošao i kroz Iran mnogi su me upozoravali kako će mi tamo otići glava, kako će me oteti, smaknuti ili još gore pojesti! Kao što vidite nisam se obazirao na primjedbe otrovnog provincijalizma i još uvijek sam tu, bogatiji za jedno novo i dakako bitno iskustvo. Navest ću ovdje savjete Ministarstva vanjskih poslova za još jednu mi dragu zemlju, Pakistan:

“Postoji vrlo veliki rizik putovanja zbog teškog sigurnosnog stanja uzrokovanog stalnim terorističkim napadima islamskih ekstremista povezanih s terorističkom mrežom AI-Qa’idom. U zemlji također vlada nasilje između različitih muslimanskih vjerskih grupa, te stalni sukobi između islamskih ekstremista povezanih s talibanima i Al-Qa’idom i pakistanskih sigurnosnih snaga.“

E sad… na tom istom putovanju do Indije prošao sam i kroz Pakistan, odmah poslije Irana. Bilo mi je to jedno od najtoplijih i najljepših iskustava u životu. Prvi grad na koji sam naišao nosi naziv Quetta. To je prašnjavo mjesto s oko milijun stanovnika u blizini granice s Afganistanom. Svi vam se čude jer ne viđaju bijelca tako često. Većina muškaraca izgledom baca na pokojnog Osamu bin Ladena . I naravno… kad bi nekog tko nikad nigdje nije putovao jednostavno teleportirao u Quettu taj bi pomislio kako će svakog trenutka na njega netko baciti bombu. Ali nije baš tako. Istog dana u gradu sam sasvim slučajno naletio na momka malo mlađeg od mene, Faraza. Ponudio me čajem, upitao odakle sam i pozvao me k sebi doma. Tek tamo sam shvatio da Faraz dolazi iz jedne vrlo imućne obitelji koja ima i vlastitu kućnu poslugu. Za mene nešto nesvakidašnje. Smjestio me u jednu od svojih soba i rekao da sam njegov gost. Svako jutro na stolu me dočekao doručak i dvije vrste novina na engleskom. Ostao sam tjedan dana.

Samo želim pokazati koliko savjeti znaju prevariti i biti totalno napumpani od strane nekoga tko u stvari nije putnik.

Možda bi u nekoj ultrarazvijenoj europskoj zemlji na stranicama njihovog ministarstva mogao stajati natpis upozorenja za Hrvatsku: “Putnici u Hrvatsku moraju biti vrlo oprezni. Zbog nedavnih izbora vlast i oporba žestoko se prepiru i vrijeđaju. Čuvajte se uvreda! Ukoliko vas netko uvrijedi obratite se našoj ambasadi za pomoć. Čuvajte se kolesterola! U Hrvatskoj se najviše od svega jede svinjetina. Na svadbama se iz vatrenog oružja puca u zrak pa se čuvajte zalutalog metka. Ukoliko vam priđe euroskeptik pravite se da ga ne vidite i produžite do prvog sigurnog mjesta.

Hrvoje Ivančić