Kažu da je Pariz grad ljubavi. Milano grad mode.
Da je Barselona grad arhitekture, a Istanbul grad duše i života…
Svaki grad ima nešto po čemu je poznat.
Al’ zar to nije malo? Zar samo po tome treba da se pamti?
Niste vi onda vidjeli Sarajevo.
Foto: Saša Petrović
Kažu da je Pariz grad ljubavi. Milano grad mode.
Da je Barselona grad arhitekture, a Istanbul grad duše i života…
Svaki grad ima nešto po čemu je poznat.
Al’ zar to nije malo? Zar samo po tome treba da se pamti?
Niste vi onda vidjeli Sarajevo.
Otisni se sinko Ferhadijom i osjeti taj miris što šeherom se širi.
To je grad. To je ljepota. To je ljubav. To je Sarajevo.
U njemu živi najljepša ljubavna priča,
njegovim ulicama povazdanbruji bosanskohercegovačka ljepota,
u njemu narod srećom prkosi tuzi,
jer dok hodaš njegovim ulicama samo osmijeh dolazi u obzir.
Njemu ne trebaju nikakve posebne građevine,
dovoljno je da se popneš na Trebević
i da vidiš to prelijepo gnijezdo, Sarajevo što se zove.
U njemu je nestalo mnogo života, da bi ono danas živjelo.
Mogu ja tebi ‘vako satima pričati,
a ti ćeš blejiti u mene kao da ništa ne kontaš.
Ako će ti biti lakše i ja počesto ne kontam,
otkud da se jedan grad tako srčano voli.
Ljubav je to, moj putniče,
svi smo mi neobjašnjivo zaljubljeni u Sarajevo.
Jedino je ono kadar svakome ruku pružiti
i bez imalo mržnje dobrodošlicu poželjeti.
Ujutro, kada prva česma poteče,
kada začuješ neumorne kujundžije
i kad jata golubova na kaldrmu slete,
Sarajevo ti pokaže svoje srce u kojemu ima mjesta za sve.
Znam ja i za taj Pariz i Milano
i za sve ove pustahije od gradova.
Al’ neka meni moje Sarajevo,
da ga gledam svaki dan, povazdan.
Pitaš me kako mogu tako?
Hej moj prijatelju, mi smo ti jedna duša,
kad Sarajevo plače i meni suza krene,
kad seono smije i mene radost obuzme.
Ne znam kako je kod tebe,
al’ tako mi ovdje volimo svoj grad.
I nipošto nemoj da me pitaš, zašto?!
I ovo što ti rekoh je bilo nepotrebno.
Pogledaj ga, molim te, samo i to će ti biti dovoljno.
Zar nije najljepše na kugli zemaljskoj?!
Adnel Tokalić
