U Madrid sam došao bez velikih očekivanja, ali u pravom trenutku. Između ličnog reseta i profesionalnog iskoraka, ovaj grad me nije pokušao osvojiti… samo mi je dao prostor. Ovo je priča o prvom susretu s Madridom, o njegovoj historiji i muzejima, o opsadi koju pamti i o Sarajevu koje se, gledano iz Madrida, vidi jasnije.

Piše: Benjamin Bajramović

Fotografije u tekstu: Privatni album Benjamina Bajramovića

U Madrid sam došao u aprilu 2014. godine, ali imam osjećaj da je taj grad mene čekao mnogo prije nego što sam ja stigao do njega.

Izašao sam iz metroa na stanici Plaza de España, podigao pogled prema otvorenom prostoru trga i visinama koje su tada zatvarale njegov horizont i već u tom prvom trenutku osjetio nešto rijetko i teško objašnjivo… osjećaj da sam stigao na mjesto koje me ne ispituje, nego prihvata. Madrid me nije dočekao spektakularno, nego prirodno, gotovo tiho, kao grad koji zna ko je i ne osjeća potrebu da se dokazuje.

U Madrid nisam došao ni slučajno, a ni potpuno planski. U tom trenutku imao sam svega dvadeset tri godine i upravo sam dao otkaz u PR agenciji u kojoj sam radio. Bila je to agencija na kojoj sam duboko zahvalan, jer sam radeći tamo upoznao sjajne ljude, a posebno svoju dugogodišnju mentoricu Najru, koja me je naučila profesionalnoj disciplini, odgovornosti i načinu razmišljanja, i koja je imala ključnu ulogu u mom ranom profesionalnom razvoju.

Ipak, došao je trenutak u kojem sam shvatio da moram stati, napraviti reset i potražiti novu energiju, ne bježeći od onoga što je bilo, nego pokušavajući razumjeti u kojem smjeru želim dalje da se razvijam. Upravo tada se dogodila još jedna važna stvar: započeo sam svoj prvi ozbiljni freelance angažman, radeći kao PR za Sziget Festival u Budimpešti. Otkaz, novi grad, sloboda i prvi profesionalni iskorak desili su se gotovo istovremeno, kao savršena simbioza ličnih i profesionalnih promjena. Madrid se u tom trenutku pojavio kao idealan međuprostor, mjesto pauze, ali i kretanja.

Možda je razlog zbog kojeg sam se u Madridu tako brzo prepoznao upravo u tome što je i sam nastajao iz potrebe, a ne iz ambicije da se dopadne.

Osnovan u devetom stoljeću, u vrijeme muslimanske vladavine Al-Andalusa, pod imenom Mayrit, Madrid je bio vojna utvrda i osmatračnica odnosno prostor čija je svrha bila da čuva, a ne da se pokazuje. U toj njegovoj genezi, u toj ideji grada koji postoji zato što mora, a ne zato što želi biti lijep, prepoznao sam i vlastiti trenutak u kojem sam se tada nalazio. I ja sam u Madrid došao iz potrebe da zastanem, da se saberem, da shvatim gdje sam i kuda idem, a ne da bilo kome nešto dokazujem.

Ta izvorna funkcionalnost Madrida, ta tiha sigurnost u vlastiti identitet, osjeti se i danas u njegovim ulicama, u načinu na koji grad diše, u tome što te nikada ne pokušava impresionirati na silu. Madrid ne nudi spektakl; on nudi prostor. Prostor da budeš ono što jesi, baš u trenutku kada ni sam još ne znaš šta to tačno znači. I možda je upravo zato, u toj njegovoj nenametljivoj stabilnosti, postao grad u kojem sam se osjećao sigurno dok sam sam bio u procesu promjene.

U tome je, na nekom dubljem nivou, oduvijek bio blizak Sarajevu.

Oba grada nastajala su na raskršćima, oba su bila čuvari granica, oba su naučila da identitet nije jednoznačan, nego slojevit, često proturječan, ali uvijek živ. I oba grada znaju šta znači imati historiju.

U Madridu mi se ta spoznaja otvorila kroz umjetnost, ali ne kao estetski doživljaj, nego kao suočavanje.
Lutajući hodnicima i salama monumentalnog Museo del Prado, zastao sam pred Boschovim Vrtom zemaljskih užitaka… imao sam osjećaj da gledam mapu ljudske sudbine: raj koji kratko traje, čovjeka koji luta i pakao koji često sami stvaramo. Taj triptih mi nikada nije bio samo umjetničko djelo; bio je ogledalo. Kao nekome ko dolazi iz Sarajeva, grada koji je vidio i najbolje i najgore u ljudima, Boschova vizija svijeta nije djelovala simbolično, nego bolno poznato. Toliko poznato da sam kasnije fragmente tog djela istetovirao na sebi, kao trajni podsjetnik na tanku granicu između svjetla i tame.

Nekoliko minuta dalje, u Museo Reina Sofía, pred Picassovom Guernicom, ta veza je postala gotovo fizička. Guernica nije slika koju samo gledaš nego te zaustavi, htio ili ne. Ona ne objašnjava rat, nego ga ogoli. I u tom ogoljavanju, Španija tridesetih i Bosna devedesetih prestaju biti udaljene historije; postaju isti osjećaj stradanja, isti krik koji ne traži sažaljenje, nego razumijevanje.

U tom trenutku shvatio sam nešto što mi je ostalo važno do danas: madridski muzeji nisu samo prostori u kojima se kultura čuva, nego prostori u kojima društvo aktivno razgovara samo sa sobom. Madrid nije pokušao sakriti vlastite rane, ali ih nije ni pretvorio u trajni identitet koji paralizira. Njegova bol nije bila fusnota, ali nije bila ni jedina priča. Ona je bila izložena, objašnjena, stavljena u kontekst i pretvorena u znanje ne da bi se zaboravila, nego da bi se razumjela.

Da, Madrid je, poput Sarajeva, prošao kroz opsadu. Tokom Španskog građanskog rata bio je grad pod vatrom, grad koji je mjesecima živio pod prijetnjom razaranja, gladi i smrti. Ta činjenica u Madridu nije potisnuta, ali nije ni mitologizirana. Ona je ugrađena u kolektivno pamćenje grada jasno, odgovorno i bez potrebe da se stalno dokazuje. Upravo zato Guernica u muzeju ne djeluje kao historijski artefakt, nego kao živa opomena.

Kao neko ko dolazi iz Sarajeva, grada čije je iskustvo opsade obilježilo generacije, ta paralela mi je bila gotovo intuitivna. Razlika nije u težini stradanja, nego u načinu na koji se s njim živi. Mi često vlastitu prošlost posmatramo isključivo kao teret, a rjeđe kao dokaz da smo, uprkos svemu, nastavili živjeti, voljeti i stvarati. A upravo u najtežim godinama nastajali su festivali, pozorišne predstave, filmovi i muzika, kultura kao čin otpora, a ne bijega.

U Sarajevu se ta istina možda najjasnije vidi kroz činjenicu da je Sarajevo Film Festival nastao usred opsade, u gradu bez struje, bez sigurnosti i bez garancije sutrašnjeg dana. To nije bila potreba za glamurom, nego tvrdoglava odluka da se život nastavi.

Na isti način treba razumjeti i pjesmu Miss Sarajevo, nastalu nakon što je Bono Vox upoznao priču o izboru Miss opkoljenog Sarajeva. Kada je izvedena uz U2 i Luciano Pavarotti, Sarajevo se svijetu obratilo glasovima onih koji su imali privilegiju da budu saslušani ne moleći za sažaljenje, nego tražeći priznanje postojanja.

Sličnu težinu nosi i prisustvo Susan Sontag u opkoljenom Sarajevu, gdje je režirala Čekajući Godoa u Narodnom pozorištu. I upravo tu se nameće pitanje koje me, posmatrajući Madrid, nije napuštalo: koliko mi zaista znamo njegovati sjećanje na ljude koji su nas zadužili? Sontag danas ima trg, ali ne i jasno ispričanu priču na mjestu gdje je stvarala.

To nije pitanje ploče ili natpisa, nego kulture pamćenja.
Gradovi koji znaju imenovati ljude koji su ih branili kulturom, znaju i kako da idu dalje. I upravo to je lekcija koju sam tada ponio iz Madrida.

U sljedećem dijelu pišem o Madridu koji se ne obilazi, nego živi: o parkovima, kvartovima, ljudima i svakodnevici zbog koje se dani u ovom gradu pamte po osjećajima, a ne po datumima.