Sabahudin Topalbećirević Baho ne pripada samo televizijskom eteru, već kolektivnoj memoriji jedne nacije. Kada govori, ne svjedočimo samo sportskom izvještavanju. Proživljavamo svaku akciju, svaki šut i svaku kap znoja koja padne na teren. Proživljavamo historiju vlastite zemlje, sa usponima, padovima, dramama, pa i suzama.…
Razgovarala: Adisa Bečiragić
Foto: Privatni album
Nakon 36.000 pređenih kilometara, nakon blještavila stadiona na kojima se ovoga ljeta igrao fudbal na najvišem svjetskom nivou, Sabahudin Baho Topalbećirević, naš najpoznatiji sportski novinar i komentator, se vratio kući.
Pritisak i čast
S koferom punim neispričanih priča, sletio je na sarajevski aerodrom i za naš magazin otvorio dušu. Otkrio nam je kakva je Bosna i Hercegovina tamo „preko bare“, kako se kupi 90 minuta domovine, kako sinovi na ramenima očeva ne govore savršeni bosanski, ali znaju himnu. Ispričao nam je priču o novinaru kojeg 36 godina kroz posao vodi čista ljubav.
Vratili ste se iz Amerike. Kako je izgledao povratak kući nakon svega što ste doživjeli preko bare? Kako se čovjek mentalno i emotivno vrati u realnost nakon blještavila, infrastrukture i veličine jednog Svjetskog prvenstva?
Teško. Iskreno, mnogo teže nego što sam mislio. Kada mjesec dana živite u ritmu Svjetskog prvenstva, stadiona, aviona, hotela, gradova, navijača, emocija i adrenalina, onda povratak kući nije samo promjena vremenske zone. To je povratak iz jednog velikog sna u normalan život. A opet, Sarajevo ima nešto što nema nijedan grad na svijetu. Kad sletite kući, vidite porodicu i popijete prvu kafu u svom gradu, shvatite da je sve imalo smisla. Blještavilo Amerike je veliko, ali mir kod kuće je nešto najljepše.
Bili, vidjeli, osjetili, doživjeli… Kada prođe medijska pompa i kada se ugase kamere, kakvu ste reprezentaciju vidjeli tamo preko okeana?
Vidio sam reprezentaciju koja je živjela veliki pritisak, ali i veliku čast. Ljudi često vide samo rezultat, grešku, gol, izmjenu, komentar poslije utakmice. I to je normalno, fudbal je takav. Ali izbliza vidite i ono drugo: umor, nervozu, odgovornost, tišinu pred utakmicu, pogled igrača kada izlazi pred hiljade naših ljudi. Vidio sam momke koji znaju šta nose na grudima. Nekada to izađe savršeno, nekada ne izađe kako želimo, ali nisam vidio ravnodušnost. To je meni najvažnije. Kad se neko bori i daje sve od sebe, onda nema mjesta za ružne riječi.
90 minuta domovine
Svjetsko prvenstvo je za nogometaše vrhunac karijere, za neke možda i oproštaj. Ko su ljudi koje u našoj reprezentaciji vole i kojima se divite?
Nisam od onih koji se dive nekome, ali da volim nekoga ili poštujem zbog karijere, znanja ili ponašanja, svakako, posebno onoga ko nosi dres Bosne i Hercegovine svjestan šta taj dres znači. Nije isto igrati za velike fudbalske sile i igrati za zemlju koja iza sebe nosi toliko emocije, historije, rana, ponosa i očekivanja. Kapiten Džeko je neko koga jako respektujem. Naravno, postoje igrači koji su svojim karijerama obilježili naš fudbal i kojima se mora skinuti kapa. Ali mene posebno dirne kada vidim mlađe momke koji polako shvataju da reprezentacija nije samo poziv, nego odgovornost. U našem timu volim ljude koji ostanu normalni, koji poštuju navijača, dijete, novinara, čovjeka koji je prešao hiljade kilometara zbog njih, da su svjesni toga, a ne da im je svejedno.
Ovo SP bilo je specifično i zbog naše dijaspore. Je li prisustvo na tribinama za njih samo nogomet ili devedeset minuta “kod kuće”?
To je mnogo više od nogometa. Za mnoge naše ljude u Americi i Kanadi to je bilo devedeset minuta kod kuće. Domovina im je došla pred vrata. Vidio sam porodice koje su dolazile iz St. Louisa, Chicaga, Toronta, Los Angelesa, Seattlea, ali i iz svih krajeva svijeta. Vidio sam djecu koja možda ne govore savršeno bosanski, ali znaju zapjevati, znaju podići zastavu, znaju da pripadaju. To je velika stvar. Kada hiljade ljudi pjevaju za Bosnu bez mržnje, bez ružnih poruka, samo s ljubavlju, onda shvatite da je naša dijaspora jedna od najljepših priča ovog prvenstva.
Himna i zastava
Postoji li neka slika, detalj ili susret s navijačem koji Vam je možda izmamio i poneku suzu?
Ima ih mnogo. Lako zaplačem, nikad to nisam krio. Jedna od slika koja mi ostaje jeste otac koji diže sina na ramena da vidi zastavu iznad tribina. To dijete možda tada ne razumije sve, ali će jednog dana znati da je bilo dio nečega velikog. Dirnuo me je čovjek koji je došao i rekao da me traži već tri sedmice samo da se vidimo. Dirnule su me i poruke ljudi iz regiona, iz Makedonije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije, koji su nam pisali s toliko poštovanja i ljubavi. Tada shvatite da ima mnogo više dobrih ljudi nego onih drugih. I to je za mene velika pobjeda.
Fudbalska reprezentacija BiH: POKAZALI SMO SVIJETU DA NAS NE MOGU OTPISATI
Biti Bosanac i Hercegovac je privilegija
Svjetsko prvenstvo 2026. pamtit ću po ljudima. Po zastavama. Po pjesmi. Po Los Angelesu i Seattleu. Po putovanjima kroz Ameriku. Po prijateljima koji su nas dočekivali kao porodicu. Po našim navijačima koji su pokazali kako se voli zemlja bez mržnje prema bilo kome. Po tome što sam još jednom shvatio da biti Bosanac i Hercegovac nije teret, nego privilegija. Reprezentacija je ispala od Amerike, to je sport. Ali mi nismo izgubili sebe. I zato ću ovo prvenstvo pamtiti kao jednu od najljepših i najemotivnijih priča u svojih 36 godina praćenja velikih sportskih događaja.
Sabahudin Topalbećirević Baho pratio je najveće sportske događaje u historiji, ali tehnologija i tempo modernog sportskog novinarstva danas su brutalni. Kako je izgledao radni dan na ovom prvenstvu?
Nekada si završio utakmicu, poslao izvještaj i dan je bio gotov. Danas dan ne završava nikad. Televizija, YouTube, društvene mreže, uključenja, fotografije, kratki video, dugi video, story, analiza, poruka, montaža. Sve mora odmah. Putovanja su bila ogromna: avion, auto, druga vremenska zona, novi grad, novi stadion. Fizički je bilo jako zahtjevno, posebno u mojim godinama, ali strast vas nosi. 36.000 kilometara, kombinovano auto i avion, mnogo je. Nekad se umorite toliko da ne znate jeste li u Chicagu, Seattleu ili San Franciscu, ali onda vidite naše ljude i sve se vrati. Kao da vam publika da novu energiju.
Misija i ljubav
Jeste li u jurnjavi između gradova, aviona i vremenskih zona pomislili: “Šta će meni ovo više u životu?” Šta Vas i dalje gura naprijed?
Jesam, naravno. Nisam ja robot. Bilo je trenutaka kada sam se pitao šta mi ovo treba. Ali onda se desi nešto malo: priđe čovjek i kaže “Baho, hvala što ovo bilježiš” ili dijete zatraži fotografiju ili moj Emir snimi trenutak koji obiđe region. I shvatite da ovo nije samo posao. Ovo je misija, koliko god to možda zvučalo veliko. Mene i dalje gura ljubav prema sportu, prema priči, prema ljudima i prema Bosni i Hercegovini. Kad to izgubim, prestat ću. Još nisam izgubio.
Kada podvučete crtu, šta je najveća lekcija ovog sjevernoameričkog puta? Šta smo kao sportska nacija naučili, a šta ste Vi lično naučili?
Naučili smo da nismo mali kada smo zajedno. To je najveća lekcija. Možemo se mi svađati, kritikovati, biti teški sami sebi, ali kada se okupimo oko nečega što volimo, izgledamo snažno, lijepo i dostojanstveno. Kao sportska nacija moramo naučiti da uspjeh nije samo tabela. Uspjeh je i način na koji predstavljate svoju zemlju. Na ovom prvenstvu smo pokazali svijetu sliku Bosne i Hercegovine kakvu želimo da vide: kulturnu, emotivnu, ponosnu i ljudsku. A ja sam lično naučio da čovjek, bez obzira koliko toga prošao, još može biti iznenađen emocijom.
