Sarajevska adresa Ive Andrića

    Sarajevska adresa Ive Andrića

    Rođeni Travničanin, velikan evropske književnosti za koju je dobio Nobelovu nagradu, uspješni diplomata bivše Jugoslavije i intelektualac – Ivo Andrić, živio je između ostalog i u glavnom gradu BiH.

    Svoj sarajevski vijek Andrić je preživio na memli strani grada – u kući svojih roditelja Kate (Katarine, rođene Pejić) i oca Antuna smještenoj u bistričkoj ulici Basamaci. Roditelji su mu bili porijeklom iz Sarajeva, ali su u godini njegovog rođenja poslom otišli u Travnik, gdje se Ivo rodio 9. oktobra 1892. godine u mahali Veljak na broju 9.

    Otac mu je umro kada je imao dvije godine, pa ga je majka zbog finansijskih poteškoća poslala na školovanje kod tetke u Višegrad, u kuću koja je bila u blizini čuvenog mosta Mehmed-paše Sokolovića, o kojem će kasnije Ivo napisati roman za kojeg će dobiti Nobelovu nagradu za književnost.

    U Višegradu je uživao jer su ga tetka i tetak zavoljeli kao svoje dijete, ali ipak, vratio se u Sarajevo na dalje školovanje – u Prvu, tadašnju Veliku gimnaziju, najstariju i najpoznatiju srednju školu u ovom dijelu tadašnje Bosne koja je pripadala poznatim školama Austro-Ugarske monarhije. Podsjećamo, Prva gimnazija je škola koja je iznjedrila još jednog Nobelovca, jedina dva iz Bosne i Hercegovine, Vladimira Preloga.

    “Doseljenje u Sarajevo, odakle mu je starinom bio otac, za Ivu Andrića bilo je poput progonstva iz raja. Stigao je iz Višegrada, gdje je živio kod tetke i tetka, u solidnome činovničkom domaćinstvu, bečkim građanskim životom, usred idilične muslimanske čaršije, koja će ga obilježiti u kulturnom i duhovnom smislu, intenzivnije nego ijedno sljedeće životno boravište. Iz osunčanoga se Višegrada otputio materi, u Sarajevo, na Bistrik, u tu vječno osojnu i neosunčanu, sirotinjsku mahalu, na Basamake, u podstanarski mutvak, gdje je Katarina Andrićeva živjela kao radnica u tkaonici ćilima.

    Do kraja života, a umrla je 15. prosinca 1925, bit će podstanarka, i često će mijenjati prebivališta, tražeći nešto bolje ili jeftinije, ali uvijek  tu, u istoj ulici, na Basamacima. U toj tuberanskoj vlazi, nezainteresiran za školu, bezvoljan i melankoličan, dječak je počeo pisati pjesme. Dječji pjesnički svijet u pravilu je vrlo jednostavan: između dobra i zla, između ljubavi i mržnje, između lijepog i ružnog, raja i pakla, Višegrada i Sarajeva… Ovaj grad, zavoljet će mnogo kasnije, kada već bude od njega daleko, i nekoliko će puta započinjati svoj veliki sarajevski roman, ali za razliku od travničkoga i višegradskog, neće ga napisati. “Kuća na osami” bit će stilski eksperiment, bez konačnog cilja. Saga o Pamukovićima, koja je mogla biti neka vrsta sarajevskih Buddenbrookovih, ostala je u naznakama, i u nekoliko veličanstvenih pripovjednih cjelina – među kojima je najvažnija ‘Mara milosnica’, dok je ‘Omer paša Latas’, ta desetljećima sklapana romaneskna cjelina, poluzgotovljen rukom vještog priređivača, ali da svejedno ne možemo zamisliti kakav bi, doista, bio roman o Latasu, e da je Andrić za njega imao vremena i snage. U svakoj od tih knjiga, i u većini svojih sarajevskih priča, o Sarajevu Andrić pripovijeda u fascinaciji, kakve, recimo, nema u njegovim beogradskim pričama. Mirio se u sebi s gradom, koji ga je kao dječaka dočekao sirotinjom, vlagom, mrzovoljom i hladnoćom”, napisao je književnik Miljenko Jergović o Andrićevom životu u Sarajevu u jednoj od svojih kolumni.

    Ipak, kažu da je Ivo Sarajevo zavolio za vrijeme gimnazijskih dana, često tumarajući njegovim mahalama. Često je pio kafe u Babića bašti i šetao Bentbašom… Viđali su ga i u hotelu “Evropa”, kao i u poznatoj Mušinoj kafani iznad Višegradske kapije, gdje se pila dobra tucana kahva. Mušinom zetu dao je posvetu koja je kasnije bila uokvirena na mjestu gdje je volio sjediti. U Sarajevu je počeo političku karijeru kao buntovan mladić koji je želio pružiti otpor austrougarskom okupatoru priključivši se organizaciji „Mlada Bosna“ s idejom ujedinjenja jugoslavenskih naroda, koju je kasnije nastavio kao diplomata u Beču, Krakovu, Gratzu i Berlinu.

    Ostao je zapamćen jedan njegov tekst o gradu iz 1973. godine, skoro trideset godina nakon što je živio u njemu, koji se najvjerovatnije odnosi na pogled s Bistrika:

    “Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad, i počinje slobodna ravnica, ima još trag dnevne svetlosti. U posrednom, rumenom odblesku već skrivenog sunca belasa se dim fabričkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade novo. Sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari, biće tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija. Ispod te na oko devičanske ravnice počivaju u bogatim naslagama tragovi preistorijskih naselja, mozaici i miljokazi rimske epohe i novac i oružje srednjovekovne Bosne, a na njoj se grade fabrike i stanovi i pomaljaju oblici novog života. Pomaljaju se sporo i mučno, ali sigurno, po neumitnim zakonima društvenog razvitka. I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava.”

    Pogled na život u Sarajevu Andrić je ispisao i u romanu „Gospođica” prikazujući ga kao razapetog između religija i etnija, starog i novog, istoka i zapada na prelasku stoljeća do 30-ih godina dvadesetog stoljeća.

    Sarajevo mu duguje mnogo. Tu je završio Prvu gimnaziju koja se danas ponosi njegovim ugledom. Sav novac od Nobelove nagrade odlučio je pokloniti za biblioteke Bosne i Hercegovine, a dao je i preporuku za izgradnju Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH koji se nalazi u centru grada. Andrić je Muzeju poklonio originalni rukopis romana “Na Drini ćuprija” za kojeg je dobio prestižnu nagradu, a u stalnoj muzejskoj postavci nalaze se i drugi rukopisi, te piščev radni sto na kojem je, između ostalih djela, ispisan i ovaj čuveni roman.

    S. Hodžić, Furaj.ba