Sarajka: Duša mi se smije kad se sjetim prkosa iz devedesetih

    Sarajka: Duša mi se smije kad se sjetim prkosa iz devedesetih

    Svjedočenja o teškom, ali ponosnom životu u gradu pod opsadom povodom inicijative o gradnji spomenika ženi ratnog Sarajeva.

    Piše: Ibrahim Sofić

    Rat u opkoljenom Sarajevu moj je najveći socijalni kapital. U uslovima kada se sve ruši, ja sam imala sreću da spoznam suštinske vrijednosti života, kaže Nermina Mujagić, profesorica sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka.

    “Bez obzira na mnogobrojne gubitke koje sam doživjela (gubitak oca, stradanje bližih rođaka i dragih prijatelja), danas je taj rat moj najveći kapital. Nisam dozvolila da mi političke oligarhije usade njihove orijentacije, jer je bilo mnogo ljudi oko mene koji su znali šta je radost i ljepota suživota koje je Sarajevo imalo prije”, kazala je Mujagić za Al Jazeeru.

    Kako prehraniti porodicu bez ičega od hrane? Kako održavati kuću, djecu, odjeću čistima bez vode i bez struje? Kada će muž, otac, sin, brat… doći sa linije? Da li će mu dežura proći kako treba? Da li će kćerkina/sinova škola danas biti meta granata?

    Ovo su samo neka od pitanja koja su zaokupljala stanovnice Sarajeva četiri godine, od aprila 1992, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini i najveća i najteža opsada jednog grada koju moderna historija pamti. A Sarajke su uvijek pronalazile odgovor, rješenje, utočište i nadu.

    Njihovi domovi su uvijek bili otvoreni, kao i srca i duše za one sa kojima su, ako ništa drugo, onda mogle podijeliti nekoliko trenutaka razgovora, utjehe…

    BILI SMO ISKRENI I DOBRI LJUDI

    Uz miris baruta, poglede užurbanih šetača uperenih u okolna brda, gdje su bila mitraljeska gnijezda, rađala se istinska solidarnost, ističe Mujagić.
    “Mi tada nismo dijelili samo hranu i odjeću, nego smo razmjenjivali svoje strahove i ambicije. Jedna od najvećih ambicija mojih sugrađana bila je na zlo odgovoriti dobrim, na opsadu slobodom duha, zato sam na sve te ljude jako ponosna. Mi, koji smo preživjeli, a sve nas je manje, još uvijek imamo ‘svoj jezik’ kojim se sporazumijevamo. Dovoljan je samo jedan pogled, jedan uzdisaj i da znamo šta je to što nam danas nedostaje.”
    “Iako je moja generacija prevarena, jer nismo dobili ono zbog čega smo ostali u opkoljenom Sarajevu, sretna sam što našu istinu, koja na žalost nije zvanična, mogu ponijeti dostojanstveno bilo gdje i bilo kada. Žilavim otporom, prkosom koji je svojstven samo ponosnim ljudima, gorkim humorom, povezani zajedničkom mukom, tada smo bili bliži nego ikada. Vjerovatno nikada više neću upoznati toliko iskrenih i dobrih ljudi koji su Sarajevo doživljavali simbolom njihovog življenja.”

     

    “Sramotno je kako su se na našim tragedijama izgradile političke karijere, nepodnošljivo je što se niko nije bavio rehabilitacijom žena, a ni muškaraca, koji su bili u ratu. Ponižavajuće je da danas moramo skrivati šta smo sve prošli. Ponekad mi se čini da danas uljepšavam svakodnevnicu vlastitim uspomenama iz opkoljenog Sarajeva.”

    Šminka, bunde i granate

    Posljednjih dana govori se o inicijativi Jovana Divjaka, penzioniranog generala Armije Bosne i Hercegovine i prvog čovjeka udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu, da se u glavnom bh. gradu napravi spomenik ženi ratnog Sarajeva.

    Aleksandra – Saša Mrčarica jedna je od mnogih Sarajki koje su tokom rata radile, njeni radni zadaci bili su u štampariji Oko, iz koje je cijelog rata izlazio dnevni list Oslobođenje.

    “Da ste u ratu vidjeli naše žene – bunde, našminkane, sređene, a granate padaju okolo… Trči se, nema više štikli, od nosanja kanistera vode svakoj ruke dodatno narasle. Devedeset posto Sarajki je gledalo šta će skuhati za ručak taj dan, kako će djecu poslati u školu, jer su naša djeca redovno išla u školu pod granatama i snajperima i učila”, govori ona u razgovoru za Al Jazeeru.

    “Nije bilo struje, vode… Pored svih granata, pored svega ostalog u Sarajevu, problem je bila i voda, čistoća, ali žena kao žena, heroine sarajevske uspjele su se sa svime izboriti. Šta skuhati, kako djecu odgajati, strahovale smo za najbliže na linijama, po dva mjeseca nismo znale gdje nam je brat”, dodaje.

    Mrčarica smatra da je Divjakov prijedlog dobar, a da je društvo ovako nešto trebalo uraditi i prije. Mujagić zahvaljuje “dobrom čovjeku Jovanu Divjaku” na njegovoj inicijativi, koju je neko “konačno pokrenuo”.

    S troje djece u opkoljenom gradu

    Slično razmišlja i Vesna Šemić, koja je u Sarajevu ostala s troje djece i mužem koji je branio grad.

    “Divjaka posebno uvažavam. Upoznali smo se u ratu, redovno se pozdravljamo dan-danas i divim se inicijativi, jer se konačno sjetio i nas. Moj muž je bio borac, kao i ostali ovdje, no ne mislim da je moja uloga bila beznačajna. Ja sam, na kraju krajeva, ostala, odgojila troje djece, koja su i dalje tu, u Sarajevu žive i rade. Ni moja borba nije bila laka”, ističe ona.

    Kaže da je pristala govoriti o životu u opkoljenom Sarajevu upravo zbog te činjenice da se neko sjetio žena koje su ostale i “odradile herojski posao”.

    “Niko nije ostao u Sarajevu ko je želio da ode, svi koji su željeli da odu – našli su bilo koji način da to urade. Meni je bilo posve logično da ostanem u gradu u kojem sam rođena, u kojem imam kuću, stan, u kojem sam rodila djecu… Toliko godina nakon toga, ja se i dalje pitam da li je to bila hrabrost ili glupost, ali nisam nezadovoljna i vjerovatno bih opet, ovakva kakva jesam, odabrala isto.”

    PONOSNA NA KĆERKE

    Šemić ističe kako je posebno ponosna na ono šta su postala njena djeca.
    “Najviše sam strahovala šta će od njih postati, kakvi će ljudi biti i presretna sam što su postali odlični ljudi, koji gledaju naprijed i bore se za sve. U tom mraku u kojem smo četiri godine bili, taj pogled u budućnost mi je bilo svjetlo za borbu. Ja sam izvadila staru pisaću mašinu kako bi one nekada znale kucati i raditi na računaru. Starije su mlađoj crtale slikovnice, crtale voće da zna šta je to”, ističe ona.

     

    Šemić je u Sarajevu ostala sa dvije tinejdžerke i bebom, a jedna od starijih kćeri je tokom opsade bila teško ranjena.

    “Sve se to dobro završilo. Pokušavam i dalje sebi da objasnim neke svoje tadašnje stavove i razmišljanja, ali nikad nisam našla pravi odgovor za sve to.”

    Ljubav prema životu

    Mujagić kaže: “Sjećam se da sam pravila najljepše frizure, šila najbolje haljine, iščekivala brata sa linije, kuhala i pite i kolače od riže, ponekad izlazila po rijetkim kafićima, dijelila kocku čokolade na deset jednakih komadića s prijateljicama, voljela svaku biljku koja je preživjela, jer sam u njoj vidjela da je uistinu bilo pitanje časti ostati u napadnutom Sarajevu.”

    Saša Mrčarica je radila cijeli rat, a jednom, kada se vraćala sa posla, bila je ranjena. Zgrada Oslobođenja nalazila se nedaleko od linije fronta.

    “Ranjena sam 17. marta 1993. godine. Vraćali smo se sa posla i autobus je bio meta ‘sijača smrti’ [mitraljez Zastava M84, kalibra 7,62 milimetra], nije bila granata. Kolegica ispred mene u autobusu je poginula, ja sam bila pogođena u ruku, a nekoliko metaka je prošlo pored mene. Nerv ruke je malo oštećen, ali mi je ona ostala”, izjavila je.

    Uprkos ranjavanju, Saša je nastavila raditi. Prisjetila se i jedne od simpatičnih situacija na radnom mjestu.

    “Od juna 1992. sam bila na radnom mjestu u Oslobođenju, u štampariji, a od početka rata do tog juna sam bila u Teritorijalnoj odbrani. Bilo je, neponovilo se, no bilo je i simpatičnih situacija. Prvih nekoliko mjeseci niko se nije usudio ni vic ispričati, odjednom su počele neke šale, a mi, Bosanci i Hercegovci, smo zaista specifični ljudi po tome.”

    “Na Desk je došlo pismo, poruka za jednog našeg kolegu novinara. Pisala mu je supruga, koja se nalazila negdje u Dalmaciji, a pisalo je, između ostalog: ‘Dragi mužu, ja bih da se vratim, poželjela sam te, makar svaki dan jela krompir…’ A krompir nam je tada bio misaona imenica. Ovo se zaista dogodilo, a poslije se Sarajevom proširilo kao šala.”

    Vesna Šemić kaže kako je veliki broj ljudi prošao kroz njen stan, istakavši kako su se Sarajlije tada međusobno pomagale.

    “Moje su ruke nahranile sedam divizija i ne znam koliko djece. Potičem iz miješanog braka – otac je pravoslavac, majka katolkinja, a udata sam za muslimana – i nisam imala nikakvih problema sa ljudima samo jer sam bila čovjek prema njima, a oni bili ljudi prema nama. Nebrojeno ljudi je bilo u našem domu i sa mnogima smo i dalje u kontaktu i i dalje smo prijatelji”, dodaje.

    Učenjem protiv surove realnosti

    Mujagić je na početku rata bila studentica, a potom je počela raditi kao novinarka. Ističe kako se opkoljenog Sarajeva sjeća s posebnim emocijama.

     

    “Duša mi se smije kada se sjetim kako smo prkosili ubijanju, granatiranju, zatočeništvu i svim zlim politikama koje su prezirale civilizaciju. Sjećam se da sam tada studirala na dva fakulteta, skupljala djecu po dobrinjskim podrumima, podučavala ih o svemu da bi im skrenula pažnju od surove realnosti. Sredinom rata zaposlila sam se kao novinarka na tadašnjoj Radio-televiziji Bosne i Hercegovine. Trčkarala sam sa događaja na događaj da bih napravila priču i pokazala svijetu šta nas je snašlo, u nadi da će Evropa zaustaviti stradanja”, kaže.

    S ponosom dodaje kako su Sarajlije ipak stizale jedni drugima reći nešto lijepo.

    “Voljeli smo se, zaljubljivali, sklapali brakove, rađali djecu, spašavali živote jedni drugima… bez obzira na vjersku i etničku opredijeljenost. Ova strana rata, danas, nažalost, nikoga ne zanima, kao ni ono što smo naučili u njemu. Sjećam se snage kulture koja se rađala u opkoljenom Sarajevu. Ne sporim ni postratne uspjehe naših umjetnika, ali se njihovim ratnim djelima posebno divim. Tu količinu energije, optimizma mislim da više nikada neću imati priliku upoznati.”

    Hiljade majki je ostalo bez djece u tim ratnim godinama, brojni sinovi i braća su poginuli na prvim linijama fronta, godine bez struje, vode, slobode, hrane, lijekova… Sve to nije pokolebalo Sarajke koje su kraj rata dočekale sa svojim porodicama, a potom je uslijedila njihova borba za povratak u normalan život.

     

    Izvor: Al Jazeera