Kada se priroda u septembru počne pripremati za jesen, među šibljem i živicama pojavljuju se jarko crveni plodovi divljeg šipurka. Poznat i kao pasja ruža (Rosa canina), šipurak je jedna od najprepoznatljivijih samoniklih biljaka naših krajeva i tradicionalno se koristi u pripremi čaja, pekmeza, džema i drugih proizvoda.
Osim što je vrijedan prehrambeni proizvod, šipurak je zanimljiv i zbog svog nutritivnog sastava. Plodovi sadrže vitamin C, karotenoide, polifenole, vlakna i druge korisne biljne spojeve, zbog čega su dio tradicionalne prehrane i narodne upotrebe već generacijama.
Gdje raste divlji šipurak
Divlji šipurak je vrlo prilagodljiva biljka i može se pronaći na različitim staništima. Raste uz rubove šuma, na livadama i pašnjacima, pored živica i na zapuštenim površinama, a često ga ima i uz seoske puteve i na sunčanim padinama.
Najviše mu odgovaraju sunčana i suha mjesta, pa će se često prije pronaći na otvorenim rubovima šume nego u njenoj dubokoj unutrašnjosti. Može rasti i na višim nadmorskim visinama, zbog čega je čest prizor i u brdskim i planinskim predjelima.
Za berbu je najbolje birati mjesta udaljena od prometnih saobraćajnica i površina koje su izložene zagađenju, posebno ako će se plodovi koristiti za ishranu.
Kada se bere šipurak
Plodovi najčešće sazrijevaju od septembra do oktobra, mada vrijeme berbe zavisi od nadmorske visine, položaja i vremenskih prilika.
Zreo šipurak prepoznaje se po izraženoj crvenoj ili narandžastocrvenoj boji i čvrstom plodu. Za preradu se obično biraju zdravi i potpuno razvijeni plodovi, bez znakova truleži i oštećenja.
Berbu je najbolje obavljati po suhom vremenu. Budući da biljka ima karakteristične oštre bodlje, rukavice i odjeća dugih rukava mogu znatno olakšati posao.
Plodovi se pažljivo skidaju s grana kako se ne bi oštetili, a prilikom branja treba ostaviti dio plodova na biljci. Oni su važan izvor hrane za brojne ptice i druge životinje tokom hladnijeg dijela godine.
Kako pripremiti šipurak
Šipurak se rijetko jede svjež jer se unutar ploda nalaze brojne tvrde sjemenke i sitne dlačice koje mogu iritirati usnu šupljinu i probavni trakt. Zbog toga se najčešće čisti i termički obrađuje.
Od šipurka se tradicionalno pripremaju čaj, pekmez i džem, a koristi se i za pripremu sirupa i drugih proizvoda.
Za čaj se mogu koristiti osušeni plodovi, dok se za pekmez i džem plodovi najprije očiste i obrade kako bi se uklonile sjemenke i dlačice.
Zašto je šipurak vrijedan
Šipurak je posebno poznat po sadržaju vitamina C, iako količina zavisi od vrste, stepena zrelosti i načina obrade. Pored vitamina C, plodovi sadrže i druge antioksidativne spojeve, uključujući karotenoide i polifenole.
Zbog svog sastava šipurak se tradicionalno koristi kao dio prehrane tokom jeseni i zime. Čaj od šipurka posebno je popularan u hladnijim mjesecima, dok su pekmez i džem od ovog ploda dio domaće zimske ostave.
Istraživanja su pokazala da određeni preparati od šipurka mogu imati antioksidativno i blago protuupalno djelovanje, a postoje i istraživanja o njihovoj mogućoj koristi kod tegoba povezanih sa zglobovima. Ipak, šipurak ne treba posmatrati kao zamjenu za lijekove ili liječenje.
Berba iz prirode traži malo pažnje
Branje šipurka može biti lijep način da se provede vrijeme u prirodi, posebno u ranu jesen kada su njegovi crveni plodovi lako uočljivi.
Ipak, važno je birati čista i nezagađena područja, pažljivo rukovati biljkom zbog bodlji i brati samo zdrave plodove. Ako se šipurak koristi za ishranu, potrebno ga je dobro oprati i pravilno očistiti prije prerade.
Tako ovaj skromni divlji plod, koji raste gotovo neprimjetno uz šume, livade i seoske puteve, može postati vrijedan sastojak domaće kuhinje i jedan od prepoznatljivih okusa jeseni.
