Sjećaš li se Čobanije… (nastavak drugi)

    Sjećaš li se Čobanije… (nastavak drugi)

    Iz velike raje se izlazilo kada se zanat završavao, kada se nalazila ozbiljna veza, kada se dobijao prvi posao, kada se išlo u vojsku ili polazilo na fakultete, zavisno od onog momenta zrelosti za onoga koji je tražio svoj vlastiti životni put.

    Mi smo bili Titovi pioniri pa se nismo ”baš” razumjeli u to šta je to protestantska, evangelistička i druge crkve. Nismo ni imali susjeda protestanata, pa nismo znali ništa o tome.

    Ipak, jednu stvar smo uočili, za razliku od crkvi i džamija u gradu u koje išao stariji svijet, u ovu crkvu rijetko je ko ulazio. Obično bi se nedeljom skupi desetak vjernika, koji bi obavili diskretno svoj vjerski obred.

    Jednog dana, tako se govorilo, da su ti dobri i tihi vjernici ”poklonili” svom gradu taj istorijski objekat. Grad je objekat, pretvorio u likovnu akademiju gdje je i dan-danas.

    Dolazak umjetnika donio je nove sadržaje i nove likove obogaćajući našu sredinu.

    U ranoj mladosti znali smo provoditi divne ljetne večeri na betonskom podzidu crkve. Uvijek bi neko ponesi gitaru, poneku pivu, cigare i poneko ”unuče” pa se lijepo sjedilo, pjevalo, šalilo a bilo je bogami i zagrljenih u toplim noćima.

    Bilo je mnogo priča i likova, a jedna od priča je priča i o Hašku.

    Hašak nije generacijski pripadao nama. Mi smi bili srednjoškolci, a Hašak je bio blizu tridesetih. Bio je po profesiji geometar, pa je negdje radio u inostranstvu, odakle je po priči koja je kružila u raji donio gutu love.

    Hašak je bio uvijek elegantno obučen, uvijek dotjeran sa kravatom. Bio je ”hadžija”  kao u onoj pjesmi Crvene jabuke : Dirli, dirlija, ne diži graju, para ima hadžija i za sitnu raju!”

    Uvijek je imao koji dinar za kokuze, govoreći im da ne smiju kupovati cigare kod Jove trafikanta kod mosta Čobanija. U to vrijeme cigare su se mogle kupiti i na komad!

    Hašak je pušio, ali nije volio da omladina puši!

    Ono po čemu je Hašak bio poznatu u gradu, bio je to jedan od prvih muškaraca koji je javno bojio kosu. Da bude još zanimljivije, bojio je kosu u neprirodno crvenu boju, što je izazivalo kulturni šok u njegovoj okolini, koja ga je nemilice ogovarala. On to nije puno bend’o (pridavao značaja) i imao je svoj stil života, malo ispred svog vremena. Trebalo je mušku  imati………….hrabrosti , pa da ofarba kosu u tom periodu naše prošlosti!

    Hašak je volio da priča priče koje smo mi slušali često na tom crkvenom podzidu. Jedni su to voljeli zbog štimunga, a bilo je tu i grebatora koji su pokazivali veliki interes za haškove priče, ne bi li se ogrebali za koju ”kintu”.

    Vremena se mjenjaju, ali grebatori ostaju uvijek isti.

    U svojim pričama je uvijek volio da pretjeruje, pa je tako pričao kako se provukao sa  Fićom izmedju dva Fapa, tako tijesno da su mu ostale šteke od fićinih vrata na karoseriji kamiona.

    Hašak je bio lucidan i snalažljiv, pa nam jednom pričao kako je upecao džinovsku ribu. Htjeo je da nam pokaže kolika je riba, pa krenuo da raširi ruke (od kraja do kraja), ali skočiše jarani pa ga uhvatiše za šake.  Gleda on jedva otvorene šake pa kaže : ”Samo joj je oko bilo ovoliko!”

    U to doba kamioni komunalnog su pokupljeni snijeg sa ulica, istresali na našoj čobanijskoj strani Miljacke, pa bi se napravila čitava snježna brda. Mi smo igrali pored crkve fudbala i po snijegu, pa nam je jednom lopta otišla u Miljacku. Za tu priliku mi smo imali duboke gumene Borovo čizme Brizela, sa kojim smo gazili preko Miljacke da dodjemo do lopte.

    Bio je moj red, pa sam se spustio niz klizavi nabacani snijeg, pregazio cijelu Miljacku i vratio se na našu stranu a da me ni kap vode nije pokvasila. Tu sam stao jer je bilo toliko klizavo da se više nisam mogao popeti gore na ulicu. Raja je bacala neku žicu, koja je bila kratka. Onda se ivici ”ponora” primakao Hašak, pa mu se kliznulo, a onda je sletio niz ledenu padinu (5 do 6 metara) i poput porinutog broda uletio u Miljacku, gdje je ostao u sjedećem položaju.

    Nestvarna slika, gospodin u skupom odijelu, sa kravatom i šeširom i skupom cigarom u ustima, sjedi na dnu Miljacke u mjesecu Januaru i mirno puši. Hašak se nikad nije nervirao. Iz štamparije sa druge strane rijeke, neko ga je uslikao pa je to bilo u Večernjim novinama.

    Ja lično sam nastradao! Pregazio sam cijelu Miljacku a ostao suh ko barut, a onda je Hašak onako malo podebeo bubno pored mene u rijeku, i polio me vodom gore nego tuš.

    Svako svjetsko mjesto od značaja imalo je svoju Love story, pa je i Čobanija kao takva (od saveznog značaja) imala svoju veliku ljubavnu priču.

    U mom komšiluku živili su dva brata Bruno i Franjo. Bruno je bio lijep momak, plav, visok,  rado gledan od ženskih očiju. Franjo je bio nešto niži, crn, robustan, odlučan i znao je uvijek šta hoće. Franjo je imao strast zvanu motor. Imao je veliki i skupi motor, a u ono doba ko je imao motor bio je neka ”faca” u gradu. Franju su voljele komšije, mada su ga ponekad, kada prodje ulicom sa motorom budeći komšiluk u ponoć, znali i opsovati.

    Franjo je volio Enu, divnu djevojku i moju školsku drugaricu.

    Ena je bila divno stvorenje, lijepa, nježna sva prozračna i ispunjena plemenitošću i dobrotom. Ena je volila Franju, a Franjo je imao motor, pa je Ena volila i taj motor, jer ga je i Franjo volio.

    Vozali su sretni našim ulicama. Franjo je držao čvrsto guvernalu motora, a Ena nam je mahala puna radosti, kada bi ih vidjeli na motoru. Ljubav je lijepo osjećanje kada su ljudi ispunjeni srećom.

    A onda u jednom toplom danu, škripa kočnica, jauk, tup udar, sirene hitne pomoći, sirene kola milicije, a poslije toga vječna tišina za zaljubljene. Franjin motor nije više prolazio našim ulicama , bila je tišina nijema i samo mi se ponekada pričinjavalo kao da slapovi Miljacke žubore;   ”Bila jednom ljubav jedna………………..”.

    Inače u svakoj sarajevskoj raji postojala je mala i velika. Velika raja je štitila malu raju od fizičkog napada jačih, ali je isto tako počesto zloupotrebljavala to. Pa je tako velika raja slala malu raju po cigare, da čuva stražu da ne naidje murija dok se igra pokera, da donosi lopte iza gola i još mnogo malih za raju važnih stvari.

    U to doba nije bilo elektronskih igrica, niti filmova sa nasiljem ili pornografijom, pa su maloj raji oni iz velike raje bili kao neki idoli i super heroji.

    Utisak lažne veličine, davao je velikoj raji veliku inspiraciju za nevjerovatne priče, koje su djeca u predpubertetskom uzrastu gutala i divila se onome ko priča tu priču.

    Iz velike raje se izlazilo kada se zanat završavao, kada se nalazila ozbiljna veza, kada se dobijao prvi posao, kada se išlo u vojsku ili polazilo na fakultete, zavisno od onog momenta zrelosti za onoga koji je tražio svoj vlastiti životni put.

    Neki su se ispisivali iz velike raje završavajući u KP domu za maloljetnike u Stocu. Oni su otišli nekim putem bez povratka i obično se nisu više nikada vraćali u raju, nego su tamo stjecali neka nova znanja i nove drugove koji su ih odveli na neke druge životne puteve.

    Srećom, takvi pojedinci su bili izuzeci, jer najveći dio sarajevskih ondašnjih mangupa bili su ustvari dobronamjerni momci, ali koji su u svojoj agresivnosti i sitnom kriminalu tražili svoj vlastiti identit u svom gradu!

    Dovla.net/ Mirza Hasanefendić